Kako je Alvedin Nasić u julu 1992. preživio strijeljanje više od 100 bošnjačkih muškaraca na Jakarinoj Kosi kraj Ljubije

Dvadeset jednogodišnji Alvedin Nasić iz sela Hambarine u opštini Prijedor je krajem jula 1992. na neobičan način preživio masakr oko 120 bošnjačkih civila na Jakarinoj Kosi, nedaleko od rudnika Ljubija. Sam je, naime, skočio u jamu i zavukao se duboko među tijela prethodno ubijenih žrtava.

Jama na Jakarinoj Kosi je jedna od 260 masovnih grobnica koliko ih je u međuvremenu otkriveno na području Prijedora, a iz kojih su do sada ekshumirani posmrtni ostaci 1394 osobe.

O masakru u Ljubiji Nasić je svjedočio na suđenju Radoslavu Brđaninu, bivšem predsjedniku Kriznog štaba Autonomne regije Krajina (ARK) optuženom za genocid i druge ratne zločine, počinjene u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini, uključujući opštinu Prijedor.

Alvedin Nasić je pobjegao iz Hambarina nakon napada na selo, u maju 1992., i dva mjeseca se skrivao u obližnjim šumama, zajedno sa još oko 400 mještana iz više sela prijedorske opštine. Krajem jula grupa od oko 120 muškaraca pokušala je da se probije do područja Bihaća, na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, ali su upali u zasjedu i zarobljeni.

Prebacili su ih prvo u dom kulture u selu Miska glava, a potom na nogometno igralište u Ljubiji. Prema Nasićevim riječima, jedan zarobljenik ubijen je u pokušaju bjegstva, a više desetina ih je ubijeno ili je podleglo zlostavljanjima na stadionu u Ljubiji.

Zajedno sa tijelima ubijenih, zarobljeni muškarci su jedne noći utrpani u autobus i - u pratnji vojnika i policijaca iz prijedorskog "Interventnog voda" - odvezeni izvan grada, u blizinu rudnika Ljubija.

"Naređeno nam je da izlazimo po troje. Kako god bi koja trojica izašla tako su se začuli pucnji. Ja sam bio jedan od posljednjih i kad sam izašao očekivao sam metak istog trena. No, onda se dogodilo nešto neočekivano. Petorica ljudi koji su još bili u autobusu razbili su stražnje staklo i poiskakali u namjeri da pobjegnu. Budući da su oni skrenuli pažnju vojnika na sebe i svi su počeli loviti njih, dvojica koja su izašla sa mnom su se bacila na zemlju do autobusa, a ja sam skočio u jamu, na hrpu tijela ranije ubijenih ljudi", svjedočio je Nasić.

Samo dvojica od petorice bjegunaca su uspjeli da se dočepaju šume i pobjegnu. Nakon "lova" na bjegunce, vojnici su se vratili na stratište i ubili dvojicu koji su ležali pored autobusa. A onda su baterijskim lampama osvijetlili jamu i ispalili pet rafala po tijelima, pobrinuvši se da nitko ne ostane živ. Nasić je, međutim, bio dovoljno duboko i nije pogođen.

"Tek kad im je nestalo municije prestali su pucati, a onda su zapjevali 'ko to kaže, ko to laže.' Čuo sam kako pale autobus i odlaze. Ja sam još 20 minuta ostao ležati u jami", ispričao je Nasić.

Alvedin Nasić se 21.avgusta pridružio konvoju koji je iz sela Tukovi krenuo u "razmjenu" ka Travniku. Po drugi put je imao sreće da ga policajci iz "Interventnog voda", koji su pratili konvoj, nisu izdvojili u grupu od više od 200 muškaraca koji su toga dana streljani i gurnuti u provaliju na uzvisini Korićanske stijene, na planini Vlašić. O tom je masakru prošle sedmice, na istom suđenju, svjedočio jedan od dvanaestorice preživjelih, Emsud Garibović.

Kao i Garibović, i Nasić se sjetio Darka Mrđe, zapovjednika "Interventnog voda" specijalne policije iz Prijedora, koji je pratio konvoj preko Vlašića. Mrđa je optužen za masakr na Korićanskim stijenama i trenutno, u pritvoru tribunala, čeka na početak suđenja. (kraj)

Dijeljenje sadržaja