Svjedoci odbrane dr Milomira Stakića, bivšeg predsjednika Kriznog štaba Prijedora, tvrde da je vojska krajem maja 1992. - ne pitajući ništa civilne vlasti - "osvojila" rudnik Ljubija i pretvorila njegove objekte i kopove u "istražni centar" i masovne grobnice


Odbrana dr Milomira Stakića tvrdi da predsjednik Kriznog štaba opštine nije znao za zločine počinjene u proljeće i ljeto 1992. u prijedorskim logorima. Stakić je optužen za genocid i druge zločine počinjene 1992. u regionu Prijedora.

U logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje su, prema optužnici, stradale hiljade Bošnjaka i Hrvata. Stakićeva odbrana dokazuje da su vojne i policijske snage potpuno preuzele kontrolu nad Prijedorom u proljeće 1992. te da niko od predstavnika civilnih vlasti nije mogao uticati na odluke vojnih i policijskih zapovjednika. Odbrana tvrdi da su za formiranje logora i zločine koji su u njima počinjeni odgovorni pukovnik Vladimir Arsić i načelnik policije Simo Drljača.

Tužilaštvo je, medjutim, dokazivalo da su logorima upravljale civilne vlasti Prijedora, da je za svakodnevnu "koordinaciju" bio zadužen dr Milan Kovačević, koji je kao predsjednik opštinskog Izvršnog odbora bio "bliski saradnik dr Stakića". Simo Drljača i Milan Kovačević optuženi su zajedno sa Milomirom Stakićem, no Drljača se opirao hapšenju i ubijen je u okršaju s britanskim komandosima, a dr Kovačević je, dvije sedmice nakon početka sudjenja, umro u pritvoru Tibunala od srčanog napada.

Svjedočeći nedavno na sudjenju dr Stakiću, bivši direktor rudnika Ljubija Ostoja Marjanović - čiji su objekti i kopovi, 1992. godine, pretvoreni u "istražne centre" i korišteni za masovne grobnice – tvrdio je da su vojska i policija nasilno ušli u rudnik Omarska i pretvorile ga u logor.

Direktorovu priču je potvrdio Branko Rosić, "pumpar" rudnika željezne rude Omarska. Rosić je radio na održavanju pumpi za vodu u proljeće i ljeto 1992. godine, dok je rudnik funkcionirao kao "istražni centar". Bio je u smjeni kada je vojska, krajem maja, dovezla prvih 20 autobusa punih zatočenika.

"Bilo je tu sigurno preko 1500 ljudi. Neki su bili civili, a neki su nosili tamno zelenu, SMB uniformu kakvu su nosili vojnici JNA" rekao je Rosić, dodavši kako nije siguran jesu li uniformisana lica bila u pratnji ili su i oni bili zatočenici.

Rosić je tvrdio da objekti rudnika nisu unaprijed prilagodjavani za zatočavanje ljudi i da radnici, koji su ostali održavati tada već zatvoreni rudnik, nisu bili obavješteni o dolasku zatočenika. Rekao je da ne zna je li vojska o preuzimanju kompleksa u Omarskoj obavijestila upravu rudnika. "Vojska je došla i smjestila ih. Stanovnici Omarske su protestovali pred ulazom. No, vojska je svejedno uradila po svome", tvrdi svjedok.

Predsjedavajućeg sudiju Volfganga Šomburga/Wolfganga Schomburga, zaintrigirala je Rosićeva izjava da su "stanovnici protestovali pred ulazom u rudnik rano ujutro, prije nego što su zatočenici dovezeni". Pretpostavio je da su mještani prethodnih dana nekako saznali da će vojska dovesti zatočenike u Omarsku. Svjedok mu, medjutim, nije znao objasniti kako su oni to saznali. Na Schomburgovo pitanje kako je bilo moguće zatočiti toliki broj ljudi u rudniku bez prethodne pripreme objekta, svjedok je odgovorio da su "ljudi bili tu i morali su biti smješteni, kako-tako".

Tužioca Nikolasa Kumdjana/Nicholasa Koumjiana zanimalo je da li se vojska, možda, sukobila s osiguranjem rudnika, na što je Rosić odgovorio da se "stari portiri" sigurno nisu usudjivali prigovoriti vojsci. "Vojska je došla, smjestila zatočenike i to je bilo to", rekao je svjedok.

Dijeljenje sadržaja