Bivši direktor rudničkog kompleksa Ljubija tvrdi da nije znao što vojska i policija rade u Omarskoj. Na sudjenju dr Milomiru Stakiću svjedok je rekao da optuženi bivši predsjednik općine nije mogao utjecati na "nemilosrdne" i "arogantne" zapovjednike vojske i policije


Bivši direktor rudničkog kompleksa Ljubija tvrdi da su vojska i policija 1992. nasilno preuzele objekte i kopove rudnika kako bi od njih stvorili "istražne centre" i da civilne vlasti nisu mogle utjecati na te dogadjaje. Ostoja Marjanović tvrdi da on, kao ni optuženi predsjednik općine dr Milomir Stakić, kojeg tužiteljstvo Haškog tribunala tereti za genocid, nisu imali nikakvog utjecaja na pretvaranje rudnika u logore i masovne grobnice.

Nakon što su vojska i policija 30. aprila 1992. preuzele vlast u Prijedoru, predsjednik općine Stakić je bio samo "marginalna ličnost u bilo kakvom odlučivanju", tvrdi svjedok. Priznao je, medjutim, da je iza proglasa o preuzimanju vlasti stajao SDS - što, po mišljenju tužiteljstva, ipak ukazuje na dobru koordinaciju izmedju političara, vojske i policije.

No, svjedok tvrdi da predsjednik općine nije mogao utjecati na "arogantne i nemilosrdne" zapovjednike vojske i policije koji su imali "glavnu riječ", a "nisu trpili prigovore".

Iz istog razloga, tvrdi Marjanović, direktor rudnika nije mogao zaštititi svoje radnike muslimanske i hrvatske nacionalnosti, koji su bili zatočeni u "istražnom centru". Izjavio je da "nije znao što se u Omarskoj zaista dogadjalo".

Premda tužiteljstvo raspolaže dokumentom kojim načelnik policije Simo Drljača zadužuje upravu rudnika Ljubija da odabere "provjerene radnike za izvršavanje zadataka u okviru sabirališta", kao i da sa službom bezbjednosti "osposobi servisne radionice i kancelarije Omarske za što efikasnije izvršavanje poslova", Marjanović kaže da taj dokument nikada "nije stigao u njegove ruke". Da je bio informiran o preuzimanju kompleksa Omarska, on bi, kako tvrdi, "po cijenu života pokušao spriječiti vojsku i policiju da udju na imanje rudnika".

Tužiteljstvo je u unakrsnom ispitivanju dokazivalo da je direktor rudnika pomagao vojsci i policiji, ne samo ljudstvom, već i teškom mehanizacijom - kojom su iz logora odvožena i zakopavana tijela pobijenih zatočenika. Nakon zatvaranja logora u augustu 1992, leševi su iskopani i prevezeni do masovne grobnice na Jakarinoj kosi. Iz te su grobnice ekshumirana 373 tijela i ustanovljeno je da je pri kopanju jame korišten eksploziv iz rudnika Ljubija.

Bivši direktor rudnika je na to odgovorio da je vojska preuzela veći dio mehanizacije i sav eksploziv, i da on nije bio upoznat s aktivnostima vojske. Tužiteljstvo je potom prikazalo video snimak Marjanovićevog razgovora s jednim prijedorskim novinarom - snimljen početkom ljeta 1992. - u kojem direktor izjavljuje kako je "suradnja Ljubije s vojskom na visokom nivou" te da su se radne jedinice rudnika "uklopile u mozaik stvaranja onog novog, što je svima u cilju".

Svjedok je odgovorio da se suradnja s vojskom odnosila isključivo na popravak transportnih vozila u centralnoj radionici rudnika, a da je zajednički cilj svim tadašnjim rukovodiocima bio ostanak "svih naroda" u Jugoslaviji, u što tvrdi da je vjerovao i tadašnji predsjednik Kriznog štaba a sadašnji optuženi, dr Milomir Stakić. (kraj)

Dijeljenje sadržaja