Radovan Karadžić je u nastavku unakrsnog ispitivanja Momčila Mandića pokušao pokazati da je srpska strana poštovala zakone i željela očuvati mir, za razliku od SDA koja se bavila "ilegalnim aktivnostima" usmjerenim protiv Srba i Jugoslavije. Formiranje paralelnih institucija bosanskih Srba je bio "odgovor na kršenja njihovih ustavnih prava", odnosno – kako Mandić objašnjava – "utuk na utuk"


Radovan Karadžić se slaže sa tvrdnjom optužbe da je postojao udruženi zločinački poduhvat ali ne "na srpskoj", kako tvrdi tužilac, nego na muslimanskoj strani koja je htjela da "Srbi nestanu" iz Bosne i Hercegovine. "Kako bih drugačije to mogao dokazati ako ne preko čovjeka koji nije bio član SDS, koji je bio profesionalac, sudija, policajac i u centru događaja", rekao je Karadžić misleći pri tome na nevoljnog svjedoka Momčila Mandića.

Objašnjavajući "izazove i prijetnje opstanku Srba u BiH", Karadžić je u nastavku unakrsnog ispitivanja nastojao da pokaže da je srpska strana poštovala zakone i željela očuvati mir, za razliku od SDA koja se bavila "ilegalnim aktivnostima" usmjerenim protiv Srba i Jugoslavije. Dok je Karadžić u avgustu 1991. godine bio zaokupljen postizanjem "istorijskog srpsko-muslimanskog sporazuma" sa Adilom Zulfikarpašićem "odvijao se proces ilegalnog naoružavanja i vojnog organizovanja Muslimana".

Srpski mladići su, po Karadžiću, bili regrutirani u JNA, dok je muslimanska omladina stavljena na raspolaganje predsjednicima opština koji su ujedno bili i zapovjednici TO. On je, dalje, ukazivao da je Predsjedništvo BiH naredbom o aktiviranju rezervnog sastava milicije otvorilo put za stvaranje muslimanske vojske kroz MUP BiH. Mandić je to potvrdio rekavši da su, po informacijama kojima je on raspolagao, muslimanski lideri "zabranili" Muslimanima da se odazivaju pozivima u JNA, te da su umjesto toga "mimo reda i zakona" pozivani da se jave i stave na raspolaganje policiji.

Zategnuta situacija u MUP BiH 1991. godine je, po Mandiću, kulminirala dolaskom Mirsada Srebrenkovića - "hodže iz Zagreba" - na poziciju pomoćnika za kadrove ministra MUP BiH, umjesto njegovog "prijatelja" Hilme Selimovića. Srebrenković je, po njegovim tvrdnjama, unio praktikovanje vjerskih običaja u MUP i nelegalno zaposlio "na stotine, pa i hiljade Muslimana" za što, po njemu, nije bilo zakonskog osnova.

Glavni čovjek za naoružavanje rezervnog sastava policije je, po Mandiću, bio Avdo Hebib koji je jedno vrijeme obavljao dužnost pomoćnika ministra, a kasnije je imenovan za savjetnika ministra. Mandić ga je zbog toga, u januaru 1992. godine, navodno prijavio svim tada relevantnim instancama vlasti jer je "svojim djelovanjem izazivao međunacionalnu mržnju i nepovjerenje i ugrožavao mir".

Karadžić je, dalje, tvrdio da je formiranje Skupštine i Ministarskog savjeta bosanskih Srba bio "odgovor na kršenja ustavnih prava Srba" zbog izglasavanja Deklaracije o nezavisnosti BiH bez saglasnosti predstavnika srpskog naroda. Mandić se složio s tim navodima kao i sa Karadžićevom tvrdnjom, da "ni nakon četrnaest mjeseci od formiranja prve demokratske vlasti u BiH, bosanski Srbi nisu imenovani na mjesta koja su im po dogovorenoj raspodjeli vlasti pripadala "u velikom broju opština" u BiH.

Kao primjer opštine u kojoj Srbi nisu dobili mjesto koje im pripada Mandić je naveo opštinu Stari Grad u Sarajevu. U odgovoru na to načelnik stanice policije na Palama Malko Koroman je, uprkos navodnim Mandićevim molbama da to ne radi, sprječavao postavljanje Muslimana na pozicije koje su im pripadale u toj opštini što je, kako je svjedok opisao, bio "utuk na utuk".

Zbog tih problema koji su "paralizovali život" Mandić je, kako kaže, 11. februara 1992. godine sazvao sve policijske kadrove srpske nacionalnosti na sastanak u hotelu "Bosna" u Banjaluci kada je formiran Srpski kolegij "pri MUP BiH". Na taj sastanak je, tvrdi Mandić, bio pozvan i Alija Delimustafić ali nije došao jer je "bio zauzet".

Unakrsno ispitivanje Momčila Mandića biće nastavljeno sutra.

Dijeljenje sadržaja