U presudi učesnicima masakra u selu Ahmići, sudije odbacili tezu odbrane da je to bila odmazda za slične napade koje su, protiv hrvatskih sela, izvršili pripadnici Armije BiH ili drugih bošnjačkih vojnih formacija. Čak i da su dokazani, navodi se u presudi, "slični napadi muslimanskih snaga na Hrvate ne bi opravdali napad koji je izvršen na Ahmiće"

U tragediji Ahmića se, kao u mikrokosmosu, odražavaju šire napetosti, sukobi i mržnje koje su od 1991. godine "okužile bivšu Jugoslaviju i prouzrokovali tako mnogo patnji i krvoprolića" - rekao je danas predsedavajući sudija Antonio Kaseze/Cassese, izričući presudu šestorici bosanskih Hrvata optuženih da su lično učestvovali u masakru nad bošnjačkim stanovništvom tog sela u Lašvanskoj dolini.

Analizirajući kako je došlo do toga da se u roku od samo nekoliko meseci pripadnici različitih etničkih grupa koji su do tada živeli mirno i uz međusobno uvažavanje, od prijatelja i dobrih suseda transformišu u neprijatelje, sudije su primetili kako je "nacionalistička propaganda postepeno podsticala promene u percepciji i samo-identifikaciji članova različitih etničkih grupa." Oni koji su ranije doživljavani samo kao "drugačiji" postepeno su, pod uticajem te propagande, postajali najpre "tuđini", a zatim "neprijatelji." Nekadašnja prijateljska koegzistencija dobrih suseda se, tako, preobratila u progon "drugih."

Progon na političkim, verskim ili rasnim osnovama, navodi se u presudi, "napaja svoje korene na negaciji principa jednakosti ljudskih bića. " Progon se zasniva na diskriminaciji i na sistematskom kršenju ljudskih prava pripadnika druge etničke grupe koja se doživljava kao manje vredna. Od genocida ga udaljava samo korak, jer se genocidom - zaključuju sudije - "namera progona dovodi do njenih krajnjih granica: do fizičkog uništenja druge etničke grupe." U slučaju Ahmića, muslimanski su civili, navodi se u presudi, ubijani sa diskriminatornom namerom da se kao pripadnici druge etničke grupe oteraju iz sela, a ne sa genocidnom namerom da se grupa uništi kao takva.

Sudije su odbacile tezu odbrane da je masakr u Ahmićima bio odmazda za slične napade koje su, protiv hrvatskih sela, izvršili pripadnici Armije BiH ili drugih bošnjačkih vojnih formacija. Čak i da su dokazani, navodi se u presudi, "slični napadi muslimanskih snaga na Hrvate ne bi opravdali napad koji je izvršen na Ahmiće." Pored toga, "odmazda protiv civila je apsolutno zabranjena u svim situacijama, uključujući i u odnosu na civile koji su locirani u zoni vojnih operacija." Ahmićke žrtve se, takođe, ne mogu tumačiti ni kao "kolateralna šteta" vojne operacije, budući da se pri napadima na vojne ciljeve "moraju preduzeti razumne mere kako civili, iz nehata , ne bi bili nepotrebno ugroženi."

Žrtve napada na Ahmiće su, prema presudi, bili pretežno civili, vojnici na odsustvu, kao i neki koji su spontano uzeli oružje da bi odbranili sebe i svoje porodice. Zbog toga, zaključuju sudije, Ahmići se mogu smatrati "nebranjenim selom" koje je napadnuto ne u sklopu "borbene operacije", već kao "dobro planirano i dobro organizovano ubijanje civila."

Sudije se, u ovom slučaju, nisu upuštali u ocenu međunarodnog ili unutrašnjeg karaktera konflikta u Srednjoj Bosni, budući da nije bilo optužbi za teške povrede Ženevskih konvencija. Kako su te optužbe, međutim, sadržane u druga dva slučaja u kojima se sudilo, ili se još sudi, za zločine snaga HVO u Srednjoj Bosni, uključujući i masakr u Ahmićima, u presudama Tihomiru Blaškiću, odnosno Dariju Kordiću i Mariju Čerkezu, sudije će morati da se izjasne o tužiočevoj tezi da su ti zločini izvršeni u kontekstu međunarodnog oružanog konflikta, u kojem su snage HVO delovale kao "agent" strane države, tj. Hrvatske.

Mirko Klarin

Dijeljenje sadržaja