Velibor Trivičević, bivši pripadnik saniteta Prve prnjavorske brigade VRS, na suđenju bivšem komandantu Generalštaba Armije BiH Rasimu Deliću, opisao zlostavljanje i mučenje koje je preživio u logoru mudžahedina u Kamenici nakon zarobljavanja 21. jula 1995. godine


Kada se 21. jula 1995. godine na ozrenskom ratištu našao u okruženju mudžahedina, Velibor Trivičević je digao ruke u znak predaje, ali ga oni izgleda nisu shvatili, pa su nastavili da viču na arapskom i prijete uperenim puškama. Potom mu je jedan od Bosanaca koji su bili sa mudžahedinima objasnio da je " kod Arapa znak predaje kada se legne na zemlju i ruke stave na potiljak." Trivičević, koji je u to vrijeme bio medicinski tehničar u sanitetu Prve prnjavorske brigade, je tako postupio a isto je učinio i brigadni ljekar, doktor Branko Šikanić.

Obojica su zarobljeni oko 300 metara od linije fronta kod zaseoka Krčevine, pred kućom koja je služila kao "istureno sanitetsko odjeljenje." Mudžahedini su ih odatle poveli ka selu Livade, ali su se na tom putu nekoliko puta zaustavljali i na razne načine zlostavljali zarobljenike.

Zlostavljanje se nastavilo i u Livadama. Trivičević je opisao kako se, pred kućom u kojoj su bili zatvoreni, u jednom trenutku začula galama i povici "Allahu Ekber", a onda je u sobu ušao mudžahedin koji je nosio odrubljenu glavu i pitao ih da li znaju kome ona pripada. Mada je prepoznao Momira Mitrovića, Trivičević je odgovorio da ne zna o kome se radi, nakon čega je mudžahedin stavio glavu u kartonsku kutiju i izašao. Zatim se vratio sa drugom glavom i istim pitanjem, ali su zarobljenici odgovorili da ne poznaju ni tog čovjeka. Trivičević je naknadno saznao da je to bila glava Predraga Kneževića, koji je kao i Mitrović bio u Prvom bataljonu Prnjavorske brigade.

Iz Livada, Trivičević je zajedno sa još 11 zarobljenih srpskih vojnika prebačen u mudžahedinski logor Kamenica, udaljen desetak kilometara od Zavidovića. Pred sudom je nacrtao detaljnu skicu logora sa kućom u kojoj su bili zatočeni, komandnim i jednim još većim šatorom koji je služio za molitve, igralištem na kojem su se mudžahedini postrojavali, a oko kojeg su bili šatori u kojima su spavali.

Poput prethodnog svjedoka Krstana Marinkovića, i Trivičević je detaljno opisao noć između 23. i 24. jula 1995. godine kada su zarobljenici izvedeni iz kuće i, kako je opisao, u "poluvisećem položaju", licem prema zemlji, ostavljeni na livadi. Tvrdi da je, zahvaljujući providnom povezu na očima, vidio kako je u zoru 24. jula Gojko Vujičić ubijen metkom u sljepoočnicu i kako mu je nakon toga odsječena glava. Ostali zarobljenici su zatim prisiljeni da ljube odrubljenu glavu, obješenu o kuku na jednom od zidova sobe. Popodne tog dana je došao "emir" – zapovjednik mudžahedina – koji je skinuo i odnio Gojkovu glavu, ljutito vičući na stražare.

Iz Kamenice, 11 preživjelih zarobljenika je 24. avgusta 1995. u pratnji vojnika Armije BiH prebačeno u Kazneno popravni dom u Zenici, gdje je Trivičević zadržan do 7. januara 1996. godine.

U unakrsnom ispitivanju odbrana je osporavala da su Mitrović i Knežević ubijeni nakon što su zarobljeni, ukazujući da su im glave mogle biti odsječene u borbi, pa onda donijete u Livade i pokazivane zarobljenim srpskim vojnicima. Svjedok se složio da nije vidio sam čin ubistva, ali je odbacio sugestiju odbrane da su Mitrović i Knežević ubijeni na bojištu, navodeći da se sa njihovih glava kada su unesene u sobu još cijedila krv što je po njemu ukazivalo da su "svježe odsječene".

Odgovarajući na sudijska pitanja Trivičević je rekao da su "Bosanci" koje je viđao u logoru bili "lokalni mudžahedini", pripadnici odreda El Mudžahid, ali i da su u logor povremeno dolazili vojnici Armije BiH kojima su mudžahedini dozvoljavali da tuku zarobljene "četnike." U zatvoru u Zenici je, tvrdi Trivičević, njemu i ostalim zarobljenicima zaprijećeno da predstavnicima Međunarodnog crvenog krsta ne spominju mudžahedine, već da im kažu da ih je zarobila "udarna grupa Armije BiH."

Dijeljenje sadržaja