Mada je u predraspravnom podnesku tužilaštva navedeno da je zaštićena svedokinja čula vojnika OVK koji je rekao: "komandante Ramuš Haradinaj, ljudi koje smo uhvatili su vam na raspolaganju", u unakrsnom ispitivanju svedokinja poriče da je to izjavila i tvrdi da je čula samo reč "komandante", a da je naknadno na televiziji čoveka koje je tom prilikom videla identifikovala kao Ramuša Haradinaja


Na suđenju Ramušu Haradinaju, Idrizu Balaju i Lahiju Brahimaju, optužba je izvođenje dokaza o "bazi zločina" otpočela od prve dve tačke optužnice, koje se odnose na događaje iz maja 1998. godine u selu Junik, kod Dečana.

Svedočeći sa zaštićenim identitetom i likom i izmenjenim glasom, pošto su joj, kako je ukazalo tužilaštvo, pre dolaska u Hag upućene pretnje smrću, svedokinja pod pseudonimom 38 je opisala kako je u maju 1998. godine sa porodicom proterana iz Junika od strane pripadnika OVK. Osim te romske prodice, iz Junika su tada, po njenom svedočenju, proterani svi nealbanci.

Iz izbegličke kolone kojoj su se priključili vojnici OVK su, tvrdi svedokinja, izdvojili nju i njenu porodicu i odveli ih do jednog mlina u obližnjem zaseoku Gacifer. Tu je, nastavila je, pripadnik OVK kojeg je poznavala iz Junika uhvatio njenog oca za brkove i otkinuo mu deo kože, a njoj naredio da se skine do gola, posle čega ih je tukao, ponižavao i vezao bodljikavom žicom. Zlostavljanje je prestalo kada je došao džip sa dva uniformisana čoveka od kojih je jednog – za kojeg je čula da ga oslovljavaju sa "komandante" – naknadno identifikovala kao Ramuša Haradinaja, nakon što ga je nekoliko meseci kasnije videla na televiziji.

Zlostavljanje je, tvrdi svedokinja, nastavljeno nakon odlaska dvojice iz džipa, a potom su odvedeni u selo Jasić gde su pod vedrim nebom i pod stražom proveli dva dana. Njoj je, kako je rekla, dozvoljeno da se obuče tek posle dva dana, pošto je počela da se trese od groznice.

Trećeg dana zatočeništva su, nastavila je svedokinja, odvedeni do jedne litice nadomak albanske granice, ali je događaje koji su usledili opisala na sednici zatvorenoj za javnost. Iz kasnijih pitanja branilaca i navoda optužnice, moglo se zaključiti da su svedokinja i njena porodica postrojeni za streljanje, ali su nekako uspeli da pobegnu niz obronke planine. Bežali su do sela Batuša gde su ih prihvatili pripadnici jugoslovenske vojske i pružili im pomoć.

U unakrsnom ispitivanju, branilac Ramuša Haradinaja je ukazao na izvesne razlike u izjavama koje je svedokinja dala srpskom MUP Srbije 1998. i 2002. i istražiteljima tužilaštva 2005. godine, kao i na pripremnim razgovorima pre svedočenja i u samom glavnom ispitivanju. Branilac nije toliko osporavao da su svedokinja i njena porodica proterani iz Junika i zlostavljani od strane OVK, koliko se koncentrisao da dovede u pitanje tvrdnju da je "čovek iz džipa" doista bio njegov klijent.

Naime, iako tvrdi da je Haradinaja identifikovala nekoliko meseci nakon događaja u Juniku, svedokinja ga nije pominjala u izjavama srpskom MUP 1998. i 2002. godine, dok je tužilaštvu 2005. godine izjavila da se vojnik OVK koji ih je zlostavljao kod mlina, ovako obratio čoveku iz džipa: "Komandante Ramuš Haradinaj, ljudi koje smo uhvatili su vam na raspolaganju." Ta njena izjava je, inače, navedena i u predraspravnom podnesku tužilaštva za ovo suđenje.

Svedokinja, međutim, poriče da je to izjavila. Na pitanje engleskog advokata Bena Emersona/Emmerson da li su "istražitelji to izmislili", odgovara da se možda radi "o greški u prevodu", izvinjava se i ukazuje da je izjavu davala "bolesna i pod traumom", sa "povećanim šećerom, masnoćama i pritiskom."

Pošto je svedokinja tvrdila da je tri dana bila gola na kiši, branilac Idriza Balaja je rekao da meteorološki izveštaji koje je pribavio pokazuju da na Kosovu 28., 29. i 30. nije bilo kiše. Nije, međutim, ponudio te izveštaje za uvođenje u dokaze, najavljujući da će to učiniti naknadno.

Dijeljenje sadržaja