Suđenje Milomiru Stakiću, bivšem predsjedniku Kriznog štaba opštine Prijedor, optuženom za genocid i druge zločine, nastavljeno izvođenjem dokaza tužilaštva o etničkom čišćenju i postojanju logora u tom regionu ljeta 1992. godine

"Trenutno sam dobrog zdravstvenog stanja i nemam primjedbi na uslove u pritvorskoj jedinici," rekao je Milomir Stakić pošto ga je sudija Volfgang Šomburg (Wolfgang Schomburg) upitao da li ima kakvih problema koji bi mogli da ometu nastavak suđenja poslije ljetnje pauze.

Time je počela 63 sjednica Pretresnog vijeća Haškog tribunala po predmetu "Prijedor". Nastavljeno je izvođenje dokaza tužilaštva, prekinuto 2. avgusta zbog godišnjih odbora. Prema optužnici, doktor Milomir Stakić je "u periodu od približno 30. aprila do 30. septembra 1992., djelujući kao pojedinac ili u dogovoru s drugima, planirao, podsticao, naređivao i pomagao pripremu i izvršenje kampanje zamišljene u cilju istrebljenja pripadnika bosansko-muslimanskog i bosansko-hrvatskog stanovništva u opštini Prijedor."

Ta kampanja je konkretno značila "lišavanje života, nanošenje teških tjelesnih i duševnih povrjeda, zatočavanje, osnivanje logora, održavanje u njima uslova sračunatih na fizičko uništenje, zatim na progone, deportacije i nehumana djela". Učešćem, svojim ili svojih podređenih, kako kaže optužnica, "u udruženom zločinačkom poduhvatu, Stakić je počinio genocid, saučesništvo u genocidu i zločin protiv čovječnosti, te prekršio zakone i običaje ratovanja".

U postupku izvođenja dokaza, tužilaštvo je pred sud pozvalo desetinu svjedoka koji su bili žrtve te kampanje, mahom kao logoraši ili preživjeli sa stratišta. Danas je to bio svjedok koji je zahtijevao da se pred sudom pojavi pod pseudonimom X.

Taj mladi čovjek, rođen u selu Bišćani nedaleko od Prijedora, bio je pitomac Policijske akademije u Sarajevu, u kojoj je nastava prekinuta 6. aprila 1992., kad je počeo rat u Bosni i Hercegovini. Tek što se, uz ogromne napore, vratio kući, dočekalo ga je novo zlo: "preuzimanje vlasti" u Prijedoru od strane Srpske demokratske stranke.

"Preuzimanje vlasti je značilo da je moj otac izgubio posao, značilo je napetost, prijetnje, odsječenost od grada i normalnog života. Živjeli smo kao u enklavi", rekao je svjedok X i na geografskoj karti zaokružio granice te enklave, to jest područje zvano Brdo, na kojem su se, uz njegove Bišćane, nalazila i sela Hambarine, Jakupovići, Rakovčani, Rizvanovići i druga, koja su na ovom suđenju postala simbol etničkog čišćenja u prijedorskom kraju ljeta 1992. druge.

Pod izgovorom da nije izvršen ultimatum o vraćanju cjelokupnog naoružanja, jedinice tadašnje Jugoslovenske narodne armije i srpske paravojne formacije su, poslije granatiranja, ušle u ta sela. Svjedok X priča: "Nismo shvatali šta se zbiva. Naše selo je bilo mirno i totalno uplašeno. Kada su vojnici došli, moj otac i ja smo bili u dvorištu. Nije bilo nikakvog razloga da nam se čini zlo, i mislili smo da će se sve brzo završiti i smiriti. Međutim, tad smo posljednji put bili kod svoje kuće," rekao je svjedok X i potom opisao kako su svi muškarci Bišćana dovedeni pred seoski kafić, i da su istog trena započele torture i ubistva.

"Sjećaš li se kako si mi oduzeo vozačku dozvolu", upitao je Mirhada Mrkalja jedan od vojnika, i odveo ga iza kafića. Prema svjedoku X, Mrkalj, koji je prije osvajanja vlasti bio policajac u Prijedoru, nikad više nije viđen živ.

Prije nego što će biti postrojeni u kolonu po dva, svjedok X je kraj puta vidio mrtvo tijelo Hamdije Tihića. "Iz same kolone su pozvani Mrkalj Ifet i Šabanović Ferid da odnesu to tijelo, ali se ni njih dvojica nikad nisu vratila," rekao je svjedok X.

"Do žute majice u prvi autobus," čuo je potom svjedok X naredbu i shvatio da se to odnosi na njega, pošto je jedini imao takvu majicu. Odvezeni su u logor Trnopolje, ali dvanaestorica među njima su vraćena u autobus i odvezena u nepoznatom pravcu. Nikad ih više nije vidio. Kad je stigao drugi autobus, svjedok X je ustanovio da među zatočenima nema mnogih koji su stajali u drugom dijelu kolone, onom od "žute majice" pa nadalje. "Ta kolona je prepolovljena," rekao je svjedok X. Među onima koji su pobijeni bile su i moje komšije Kehić Nurija, Halid, Sabahudin i Asmir, Tedić Muhamed i Ferid Rizvanović," naveo je svjedok.

Dolazak u logor Trnopolje je tek uvodni dio drame koju je sa ostalim trnopoljskim logorašima preživio svjedok X, o čemu će govoriti u nastavku svjedočenja.

Dijeljenje sadržaja