Po tužiocu, postoje brojni dokazi da je Karadžić odgovoran za genocid u opštinama i da je zajedno sa drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata dijelio genocidnu namjeru, što je ilustrovao primjerom zamišljenog prijedorskog pekara. Karadžićev pravni savjetnik Piter Robinson dugogodišnje napore tužilaštva da dokaže da je u opštinama počinjen genocid upoređuje sa neuspješnim nastojanjem netalentovanog đaka da se upiše Harvard...

Tužilaštvo smatra da je tokom dokaznog postupka optužbe izvedeno dovoljno dokaza na osnovu kojih je svaki razumni presuditelj činjenica mogao zaključiti da je Radovan Karadžić odgovoran za genocid u Bratuncu, Foči, Ključu, Sanskom Mostu, Prijedoru, Vlasenici i Zvorniku, kao i da je sa drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata dijelio genocidnu namjeru fizičkog uništenja bosanskih Muslimana.

Na raspravi održanoj po žalbi tužilaštva na "međupresudu" kojom je Karadžić oslobođen optužbe za genocid u opštinama, tužilac Alan Tiger/Tieger je ukazivao da je Pretresno vijeće pogriješilo jer je ušlo u ocjenjivanje da li je optuženi "van razumne sumnje" odgovoran za genocid u opštinama. Pretresno vijeće je, po optužbi, u toj fazi postupka trebalo utvrditi da li ima dokaza na osnovu kojih bi on "mogao da bude osuđen", a ne da li bi "sigurno bio osuđen."

Da je u navedenim opštinama doista počinjen genocid tužilac je ilustrovao primjerom zamišljenog "pekara" iz Prijedora. On je, po tužiocu, preživio napad na Kozarac 24. aprila 1992. godine i tako izbjegao sudbinu 800 ubijenih sugrađana. Međutim, odveden je u Omarsku i Keraterm – logore u kojima su on i drugi bili zatočeni u neljudskim uslovima, izgladnjivani, redovno premlaćivani, i u kojima se "posebno jezivo" postupalo prema uglednim muslimanskim i hrvatskim ličnostima.

Dokazi, nastavio je tužilac, pokazuju da je nakon napada na muslimanska sela u području Prijedora 1992. godine više od 5.000 leševa bačeno u jedan napušteni rudnik, a srpski zvaničnici su se godinu dana kasnije pitali šta da sa njima rade – "da ih spale, samelju ili da učine nešto treće". Paralelno sa zatočavanjem i ubijanjem muškaraca u Omarskoj i Keratermu, žene, djeca i stariji ljudi koje je "trebalo protjerati" su upućivani u Trnopolje.

"Čak i ako zamislimo da je onaj naš pekar preživio Omarsku on je, u svakom slučaju, morao da se odseli iz tog područja", primijetio je tužilac. Tako je u opštini Prijedor na kraju rata bilo samo 1 posto Muslimana, koji su prije rata činili 46,2 posto stanovništva. Takav obrazac napada, zatočavanja, ubistava, nanošenja teških tjelesnih ozljeda, nametanja nepodnošljivih uslova života i uništavanja vjerskih objekata je, po tužiocu, primijenjen i u ostalim opštinama.

Tužilac je, zatim, ukazao da je Karadžić u više navrata javno prijetio Muslimanima istrebljenjem, uključujujući govor na sjednici Skupštine u oktobru 1991. godine kada je rekao da put u nezavisnost BiH Muslimane vodi "u nestanak", kao i razgovor sa Momčilom Krajišnikom kojem se povjerio da će u Sarajevu "pustiti svoje tigrove da obave posao". Svoju genocidnu namjeru je, kasnije, podijelio i sa Ratkom Mladićem, kojeg je što se tiče Muslimana i Hrvata zanimalo da "oni potpuno nestanu".

Karadžićev pravni savjetnik Piter/Peter Robinson je dugogodišnje bezuspješne napore tužilaštva da dokaže da je genocid u opštinama počinjen uporedio sa nastojanjem maturanta da se upiše na Harvardski univerzitet, ali mu to nikako ne polazi za rukom. Po njemu, naime, "nezamisliva zvjerstva" koja su se dogodila i eventualno postojanje genocidne namjere nisu dovoljni da se izvede zaključak da je genocid zaista počinjen. Jer, kako je rekao, "ako imate parče hljeba u jednoj i komad šunke u drugoj ruci, to još ne znači da imate sendvič sa šunkom".

Što se tiče dokaza tužilaštva o desetinama hiljada Muslimana zatočenih u logorima, dodao je Robinson, bosanski Srbi su "imali su priliku i sredstva da ih satru, ali su većinu pustili na slobodu". To je razlog zbog kojeg odbrana smatra da genocida nije bilo. Inače, "kako je 98 posto Muslimana uspjelo da se provuče kroz prste bosanskih Srba?".

Karadžić se, na kraju, i sam obratio Žalbenom vijeću. Pošto nije pravnik on se u potpunosti oslanja na argumentaciju svog pravnog zastupnika. Sudijama se obratio "kao častan čovjek – časnim ljudima". Rekao je da ne samo da on "nije kriv za genocid, već da niko nije kriv za genocid jer nije bilo genocida". Zločina, rekao je, "ne bi bilo da nije bilo rata... a srpska strana je činila sve da se on izbjegne".

Dijeljenje sadržaja