Tomislav Puhalac, svjedok odbrane Radovana Karadžića

Tomislav Puhalac, predratni pripadnik Državne bezbjednosti BiH, je u izjavi Karadžićevoj odbrani naveo da je 1. aprila 1992. godine napustio Sarajevo "iz straha" za sigurnost porodice. Otišao je na Sokolac gdje se priključio lokalnom odjeljenju Centra za nacionalnu bezbjednost, da bi u avgustu 1992. godine bio imenovan za zamjenika načelnika tog centra u Lukavici.

Puhalac je u izjavi naveo da su se snage lojalne SDA, nakon dolaska Alije Delimustavića na čelo MUP BiH 1991. godine, počele naoružavati i ograničavati učešće Srba u vlasti. Muslimani su formirali paravojne snage, podizali barikade, onemogućavali Srbe da dolaze na posao. U aprilu 1992. godine su blokirali kasarne JNA i napali Ilidžu, a Srbe koji su ostali u gradu su "mučili i ubijali".

Tužiteljica Edžerton/ Edgerton je sugerisala Puhalcu da je pravi razlog njegovog odlaska iz Sarajeva bila depeša Momčila Mandića o raspuštanju MUP BiH od 31. marta 1992. godine, što je svjedok odbacio. Iako je, kako tvrdi, bio detaljno upoznat sa naoružavanjem Muslimana, Puhalac tvrdi da nema pojma o učešću srpske policije u naoružavanju Srba. On priznaje da se u mjesecima prije izbijanja sukoba tajno sastajao sa svojim srpskim kolegama, ali se navodno radilo o "spontanim sastancima" na kojima su razgovarali o sigurnosti svojih porodica.

Ratni zvaničnik Ministarstva pravde Slobodan Avlijaš je u junu 1992. "po instrukcijama Ministarstva pravde i predsjednika Karadžića", kako je više puta naglasio, otišao u Ilijaš i Vogošću da provjeri "glasine" i "loše priče" sarajevskih medija o zatvaranju i ubistvima muslimanskih civila u tim opštinama. Po istom zadatku je kasnije išao i u Prijedor, Vlasenicu, Brčko, Zvornik, Hadžiće i Ilidžu...

Stanje koje je zatekao u Vogošći i Ilijašu je opisao kao "kritično". Ljudi u Vogošći su bili zatočeni u otvorenom bunkeru, dok su u Ilijašu su bili nagurani "kao sardine" u nekom magacinu. Slično je bilo i u Hadžićima. Odmah je, tvrdi, predložio kriznim štabovima da nađu novi prostor i tamo prebace zatvorenike. Taj novi prostor koji je, po ocjeni svjedoka, zadovoljavao međunarodne standarde, bio je objekat poznat pod imenom Planjina kuća.

Tužilac Alan Tiger/Tieger je u unakrsnom ispitivanju ukazivao na svjedokove ranije iskaze na suđenju Stanišiću i Župljaninu pred Tribunalom, kao i u predmetima vođenim u Sudu BiH. Ukazao je, između ostalog, da je sastanak Avlijaša sa članovima Kriznog štaba u Vogošći održan u kafani "Kod Sonje", nedaleko od bunkera u kojem su u užasnim uslovima držani zatvorenici. Također je ukazao da je Branko Vlačo, koji je bio nadležan za zatočenike u bunkeru, kasnije imenovan za upravnika zatvora u Planjinoj kući, uprkos tome što su svi, uključujući i ministra Mandića, prema svjedoku "znali ko je Vlačo".

Avlijaš je, također, ostao pri ranijem iskazu da je šef policije u Prijedoru, Simo Drljača, trebao biti zatvoren nakon zločina na Korićanskim stijenama. Činjenicu da, ipak, nije uhapšen pokušao je opravdati time što je Drljača imao "imidž velikog vojskovođe" i što se iz bezbjednosnih razloga "moralo taktizirati". Tužilac Tiger je ukazao da je Karadžić ukazom od 26. novembra 1993. godine nagradio policijsku stanicu u Prijedoru medaljom "Petar Mrkonjić", a Simu Drljaču "Karađorđevom medaljom". "Nisam to znao", rekao je Avlijaš.