Na suđenju Radovanu Karadžiću svjedočila njegova nekadašnja sekretarica Mira Mihajlović koja je razjasnila šta znače "minus" i "plus" u knjizi protokola bivšeg predsjednika Republike Srpske

Na suđenju bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću svjedočila je njegova nekadašnja sekretarica Mira Mihajlović. Ona je 1994. i 1995. godine vodila arhiv Karadžićevog predsjedničkog kabineta, smještenog u zgradi "Famosa" na Palama. U dokaze su usvojeni njena pisana izjava i knjiga protokola u kojoj je vođena evidencija o tome ko je dolazio u kabinet predsjednika Republike Srpske.

Svjedokinja je u kratkom glavnom ispitivanju na primjeru nekoliko dokumenata opisala proces slanja i prijema dokumenata, kao i metod vođena knjige protokola u kabinetu predsjednika RS. Ona je navela da je Karadžić održavao sastanke "iza zatvorenih vrata" i objasnila da je u knjizi protokola pored imena dodavala simbole "plus" ili "minus" u zavisnosti od toga da li su se planirani sastanci sa Karadžićem zaista održali i vodila evidenciju o tome koliko su sastanci trajali.

U knjizi protokola je, između ostalog, ubilježeno da se Karadžić 14. jula 1995. godine, neposredno nakon zauzimanja Srebrenice, u kabinetu na Palama sastao sa svojim izaslanikom za civilna pitanja u Srebrenici Miroslavom Deronjićem, te da je s njim i drugim članovima delegacije iz Srebrenice tog dana proveo oko šest sati.

Karadžić je u unakrsnom ispitivanju nastojao dokazati da činjenica da je neko u njegovom kabinetu proveo određeni broj sati ne znači da je cijelo vrijeme i razgovarao s njim. On je, kako je svjedokinja i potvrdila, u kabinet uvodio više ljudi i delegacija istovremeno i "šetao se od jednog do drugog". Vrlo je rado primao goste, posebno one iz dijaspore i nije pravio nikakav problem ukoliko je neko želio da se "slika s njim".

Karadžić je uz pomoć svoje nekadašnje sekretarice ukazivao na navodne "razlike" između dvije vrste dokumenata kojim raspolaže tužilaštvo, a koji nose njegov potpis – onih koji su zaista nastali u njegovom kabinetu i onih koji su nastali "negdje drugdje". Tako su, po Karadžiću, "negdje drugdje" nastale i čuvene Direktive šest i sedam.

Karadžić je sugerisao da je direktivu šest negdje neko napisao, a potom navratio u njegov kabinet i donio na potpis. Na to, potvrdila je svjedokinja, ukazuju drugačiji zaglavlje i broj protokola na dokumentu, kao i činjenica da je neko posle skraćenice za Karadžićevu doktorsku titulu stavio tačku, što nije u skladu sa pravopisom. Uz to, ukazala je da je dokument pisan latinicom što, po njoj, znači da "nije ni slučajno nastao u kabinetu".

Kada je riječ o čuvenoj Direktivi sedam kojom se nalažestvaranje "nepodnošljive situacije totalne nesigurnosti" za stanovnike Srebrenice i Žepe, svjedokinja je navela da se ona osim po zaglavlju i broju protokolarazlikuje i po tome što je pored Karadžićevog imena navedena funkcija "vrhovni komandant" a ne i "predsjednik RS", kao i time što nosi pečat Glavnog štaba VRS a ne predsjedničkog kabineta .

Svjedokinja je, međutim, odgovarajući na pitanje predsjedavajućeg sudije Kvona/Kwon, rekla da "sa sigurnošću" može potvrditi da se na oba dokumenta nalazi Karadžićev potpis.

Karadžićje još ukazivao da je više mjeseci nakon što je on prestao dolaziti u svoj ured, u avgustu 1998. godine u predsjednički kabinet upala grupa Ljubiše Savića Mauzera u potrazi za informacijama koje bi rasvijetlile ubistvo Srđana Kneževića. Svjedokinja je potvrdila da se taj incident dogodio i navela da je po povratku na posao, mjesec dana nakon tog incidenta, zatekla prazan arhiv.

Pošto je Karadžić tvrdio da su haški istražitelji imali na raspolaganju kompletan arhiv iz Karadžićevog kabineta, a svjedokinja to potvrdila, tužiteljica je u dodatnom ispitivanju ukazala na dokument koji je u jednoj od racija zaplijenio SFOR. U poruci od 5. februara 1998. godine Miloš Vukašinović piše Karadžiću da mu šalje kopiju jednog od dokumenata pronađenog u arhivu i kaže da samo taj jedan dokument, u slučaju da ga pronađu haški istražitelji, može "poništiti-obezvrijediti" sve dokumente u Karadžićevoj odbrani. On u tom pismu savjetuje Karadžiću da uništi dokument čim ga primi i poručuje mu da se više ne brine jer su sada svi dokument "pregledani i prepravljeni".

Kada joj je to pismo pročitano Karadžićeva sekretarica je rekla da ona, kada je u pitanju dostupnost Karadžićevog arhiva istražiteljima Tribunala, ipak "ne bi da tvrdi ono što ne zna". Ona, pak, o Karadžiću misli sve najljepše kao o šefu, predsjedniku i čovjeku.

Dijeljenje sadržaja