Radovan Karadžić je u završnom dijelu unakrsnog ispitivanja vojnog vještaka optužbe tvrdio da vlasti Republike Srpske nisu prisilno iseljavale stanovništvo nesrpske nacionalnosti i ukazivao da je postojala razlika između ljudi "koji su pobjegli, koji su bili prognani i koji su bili dovoljno očajni da sami odu". "Za mene je to sve jedno te isto", uzvratio je svjedok

Radovan Karadžić je u završnici unakrsnog ispitivanja nastojao osporiti zaključke vojnog vještaka optužbe Juena Brauna/Ewan Braun o "modelu ponašanja Prvog krajiškog korpusa" po kojem je u opštinama Bosanske Krajine u maju i junu 1992. godine provođeno razoružavanje Muslimana i Hrvata, a nakon preuzimanja vlasti i njihovo masovno iseljavanje van teritorije Republike Srpske. Karadžić je nastojao dokazati da je svjedok izveo svoje zaključke na primjerima samo nekoliko od preko dvadeset opština koje su bile u zoni odgovornosti Prvog krajiškog korpusa kao što su Ključ, Sanski Most i Prijedor. Te opštine se, ukazivao je optuženi, nalaze u dolini rijeke Sane koja je bila "strateški cilj" Petog korpusa Armije BiH, pa je u njima dolazilo do "incidenata" zbog kojih je srpska vojska izvodila određene akcije.

"Ne mogu to potvrditi na osnovu dokumenata koje sam vidio. U maju i junu 1992. godine je došlo do operacija vojske u opštinama Bosanske Krajine što je rezultiralo masovnim iseljavanjem stanovništva", bio je izričit svjedok.

Karadžić je sugerisao da svjedok prilikom analize dokumenata nije pravio razliku između onih "koji su pobjegli, koji su bili prognani i koji su bili dovoljno očajni da sami odu" pošto to, kako je rekao, "za krivično-pravnu stvar nije isto". "Za mene je to sve jedno te isto", uzvratio je svjedok navodeći da je prilikom analize dokumenata zaključio da je na srpskoj strani postojala želja da se obilježi teritorija unutar koje neće biti neprijatelja, što je rezultiralo iseljavanjem velikog broja ljudi.

Karadžić je svjedoku zamjerio što prilikom izrade izvještaja nije uzeo u obzir njegove telegrame kojima je "zabranio iseljavanje civila". Na molbu svjedoka da mu pokaže te dokumente Karadžić je ukazao na svoju depešu srpskim vlastima u Donjem Vakufu, preimenovanom u "Srbobran", kojom zabranjuje iseljavanje stanovništva. Svjedok je, međutim primijetio da se tim dokumentom vjerovatno zabranjivalo iseljavanje Srba, pošto je u tom gradu živjelo većinsko srpsko stanovništvo.

Svjedok se nije složio ni sa Karadžićevom tvrdnjom da u Republici Srpskoj, osim Drvara u kojem je od prije rata živjelo srpsko stanovništvo, nije bilo nijednog mjesta u kojem nije ostao značajan broj Muslimana. "Vi ste i sami na jednom sastanku kluba poslanika SDS rekli da hoćete 90 posto Srba u svojoj republici", rekao je svjedok.

Dijeljenje sadržaja