Nakon što je zaključen iskaz svjedoka KDZ-039, suđenje Radovanu Karadžiću nastavljeno svjedočenjem holandskog oficira Johanesa Rutena. Karadžić tvrdio da su Muslimani zarobljeni u "bijeloj kući" u Potočarima sami bacali dokumenta i palili ih kako ih srpske vlasti ne bi mogle identifikovati, kao i da su isto činili sa novcem "kako ne bi pao u ruke Srbima"

Radovan Karadžić je u nastavku unakrsnog ispitivanja nastojao osporiti iskaz svjedoka KDZ-039 da je general Ratko Mladić prisustvovao strijeljanju zarobljenih Srebreničana 14. jula 1995. godine u Orahovcu. Karadžić je, naime, tvrdio da je Mladić cijelog tog dana bio u Dobanovcima, kraj Beograda, na sastanku sa srbijanskim predsjednikom Miloševićem i tadašnjim evropskim izaslanikom za Balkan Karlom Biltom/Carl Bildt.

Svjedok je na te Karadžićeve tvrdnje odgovorio da je"moguće" da je do tog sastanka došlo u večernjim satima. On je ponovio da je general Mladić tokom dana bio kod škole u Orahovcu gdje je, prema optužnici, 14. jula 1995. godine zatočeno oko hiljadu srebreničkih dječaka i muškaraca, pogubljenih istog dana na obližnjem polju. Svjedok je ponovio da je Mladića - od Potočara gdje je zarobljen do Orahovca gdje je strijeljan - vidio čak šest puta. Tužilac Nikols/Nichols je u dodatnom ispitivanju ukazao na unose iz Mladićevih dnevnika prema kojima je sastanak 14. jula 1995. godine počeo u 21 sat i 15 minuta, što je komandantu VRS ostavljalo dovoljno vremena da se helikopterom iz Orahovca prebaci do Dobanovca.

Nakon toga na klupu za svjedoke je pozvan holandski potpukovnik Johanes Ruten/Johannes Rutten. On je u julu 1995. godine sa činom poručnika bio obavještajni oficir Holandskog bataljona u zaštićenojzoni UN. U dokaze je usvojena svjedokova izjava koja se temelji na njegovim ranijim iskazima u tri "srebrenička predmeta", kao i kolekcija video-snimaka vezanih za ta suđenja i događaje u Srebrenici.

U sudnici je emitovan video koji prikazuje srpske vojnike kako djeci i ženama u Potočarima dijele slatkiše, hljeb i vodu. Svjedoku je, kaže, bilo jasno da se radilo o propagandi jer se situacija promijenila istog časa kada su se kamere isključile. Svjedok je svojom kamerom snimio grupu prestravljenih muškaraca zatočenih u "bijeloj kući", kao i tijela devet ubijenih muškaraca nedaleko od te kuće. Film je po dolasku u Holandiju predao vojnim vlastima, ali je kasnije obaviješten da se s njim "nešto dogodilo" prilikom razvijanja i da su snimci izgubljeni.

Karadžić je u unakrsnom ispitivanju tvrdio da Srebrenica nikada nije do kraja demilitarizovana, te da je u njoj djelovala 28. Divizija Armije BiH "sa hiljadama vojnika". On je precizirao da se Srebrenici u julu 1995. godine nalazilo oko 6.000 muslimanskih vojnika koji su spalili nekoliko desetina srpskih sela i ubile skoro 4.000 Srba, većinom civila.

Karadžić je također sugerisao da su muslimanske civilne vlasti naredile evakuaciju ljudi iz Srebrenice prema Potočarima "daleko prije nego što je srpska vojska ušla u grad". Svjedok, međutim, kaže da mu se takva odluka civilnih vlasti – ukoliko je donesena - čak čini razložnom s obzirom da se, kako je rekao, na osnovu svega što se događalo znalo da VRS "nije baš nježno postupala prema civilnom stanovništvu".

Karadžić je, dalje, sugerisao da je svjedok "samo vidio" tijela devet ubijenih muškaraca, ali ne i samo ubijanje i sugerisao da se taj podatak ne može koristiti na sudu jer na licu mjesta nije izvršena "kriminalistička obrada". On je također tvrdio da su zatočenici iz "bijele kuće" u Potočarima sami odbacili lične dokumente kako ih srpske vlasti, koje su imale spisak od 387 "ratnih zločinaca", ne bi mogle identifikovati. Zarobljeni Muslimani su, tvrdi Karadžić, zajedno sa dokumentima odbacivali i novac "kako ne bi pao u ruke Srbima".

Ruten je na te Karadžićeve tvrdnje odgovorio da su vojnici ispred "bijele kuće" s uperenim oružjem tjerali zarobljenike, među kojima je bilo i dvanaestogodišnjih dječaka, da odbace svoje stvari i dokumente. Na pitanje optuženog da li je to vidio svojim očima svjedok je odgovorio potvrdno. On je ukazao da se na fotografiji koju je snimio, a koju je Karadžić pokazao u sudnici, jasno vidi kako ti dokumenti gore. Razlog zbog kojeg su oni uništeni je, po svjedoku, bio da se onemogući identifikacija žrtava.

Dijeljenje sadržaja