Na suđenju Radoslavu Brđaninu, optuženom za genocid u Bosanskoj krajini, svjedočio jedan od malobrojnih preživjelih stanovnika sela Prhovo kod Ključa

"Ja sam toga dana bio na drvetu u šumi blizu sela. Čekao sam povratak delegacije koja je otišla provjeriti hoće li nas Srbi napasti. Kad sam se vratio, selo je već bilo puno vojnika u maskirnim uniformama. Imali su na glavi crne skijaške maske i ženske čarape, a neki su na rukama imali svezane bijele marame. Skupili su seljane u dvije grupe, oduzeli im oružje koje su našli i natjerali ih da gledaju kako gori kuća Hamida Hadžića".

Tako je na suđenju za genocid u Bosanskoj krajini zaštićeni svjedok BT77 opisao šta se krajem maja 1992. događalo u selu Prhovu, u opštini Ključ. Nakon što je general Milomir Talić zbog teške bolesti privremeno oslobođen iz pritvora i njegov slučaj odvojen, nastavljeno je suđenje Radoslavu Brđaninu koji je u vrijeme na koje se odnosi optužnica bio predsjednik Kriznog štaba takozvane Autonomne Regije Krajina (ARK).

Svjedok BT77 je jedan od malobrojnih preživjelih od oko 200 stanovnika Prhova. Svjedočio je kako su početkom juna 1992. vojnici razdvojili muškarce od žena, nekolicinu na licu mjesta ubili, a njih tridesetak natjerali na "bosonogi krvavi marš" koji je preživjelo samo 12 ljudi. Odvedeni su, prvo, do takozvanog "sakupljališta" u osnovnoj školi u Sitnici, odakle su poslije nekoliko dana, zajedno sa još oko 500 bošnjačkih civila iz drugih sela opštine Ključ, bosi pješačili do logora Manjača kod Banja Luke. Prhovo je spaljeno do temelja, a svi mještani koji su ostali u selu su ubijeni.

Svjedok BT77 je preživio čudom, nakon što je čak tri puta tokom "bosonogog krvavog marša" izveden na streljanje. Prvi put je zajedno sa još nekoliko muškaraca izdvojen iz kolone, ali ga je jedan od vojnika prepoznao i rekao "nemoj njega." Kasnije, istog dana, svjedok je ponovo izdvojen iz kolone, zajedno sa još četvoricom muškaraca, kako bi gurali neko vojno vozilo koje se zaglavilo u blatu. Pošto nisu uspjeli da ga izvuku, vojnici su počeli da pucaju po njima: trojicu su ubili, jednog ranili, a svjedok je ostao nepovrijeđen.

"Treći put su nas sve postrojili na livadi na koju smo naišli. Vojnici su pucali po svima i mi smo svi, mrtvi i živi, popadali. Potom su vikali da živi brzo ustanu jer će oni provjeravati. Diglo se nas četrnaest. Jedan vojnik je viknuo: 'Još vas je previše' i ubio dvojicu najmlađih." Dvanaestorica preživelih su, rekao je BT77, "pognutih glava i s rukama na leđima, nastavili dalje."

Branitelj Radoslava Brđanina Džon Akerman/John Ackerman, je u unakrsnom ispitivanju pokušao da diskredituje svjedoka, ukazujući na izvjesne nepodudarnosti u dvije izjave koje je dao tužilaštvu u različitim periodima. Pošto svjedok nije mogao da potvrdi kojim su jedinicama pripadali vojnici koji su ušli u Prhovo, kao ni ostali koje je sretao u maršu do Manjače, Akerman je zatražio od vijeća da odbaci kompletno svjedočenje BT77, budući da se, kako je tvrdio, događaji o kojima je govorio "ne mogu povezati ni sa jednom tačkom optužnice."

Tužilaštvo je nakon toga izvelo svjedoka Samira Devića iz sela Crljeni u opštini Ključ koji je takođe govorio o događajima krajem maja 1992. On je sa grupom muškaraca odveden u osnovnu školu u Ključu, gdje je proveo neko vrijeme, nakon čega je prevezen u Sitnicu i na kraju u logor Manjaču. Za razliku od BT77, Dević je prepoznao neke od vojnika za koje je, prema obilježjima koja su nosili na uniformama, zaključio da su pripadnici srpske vojske.

Dijeljenje sadržaja