Nakon što je u ljeto 1992. bio u prvoj grupi zapadnih novinara koji su posjetili prijedorske logore, novinar londonskog "Gardijana" Ed Vulijami se četiri godine kasnije vratio u Prijedor i razgovarao sa glavnim akterima ratnih događaja, uključujući i optuženog Milomira Stakića, na čijem suđenju svjedoči


Ratni izvještač londonskog "Gardijana" Ed Vulijami (Vulliamy), koji je sa novinarkom britanske televizije ITN Penny Marshal (Peni Maršal), na (neoprezan) poziv Radovana Karadžića, 5. avgusta 1992. obišao logore Omarska i Trnopolje, svjedoči o tome na Haškom tribunalu po četvrti put. Na suđenju Milomiru Stakiću posebna pažnja je posvećena njegovom povratku u Prijedor u februaru 1996., kad je želio da opiše šta se u međuvremenu desilo sa nekim od aktera događaja o kojima je pisao u ljeto 1992. Tom prilikom napravio je intervjue sa Milomirom Stakićem i Milanom Kovačevićem, koji su se povukli iz politike i vratili na svoj posao u Dom zdravlja u Prijedoru. Ono na šta se juče i danas koncentrisalo tužilaštvo, nisu bili objavljeni tekstovi, nego stenografske bilješke koje je ovaj novinar napravio prilikom samih razgovora.

Milan Kovačević, koji je 5. avgusta 1992. vodio glavnu riječ u razgovoru čelnih ličnosti Prijedora sa britanskim novinarima, u februaru 1996. djelovao je rezignirano. Rekao je da je napustio politiku jer je u njoj "vidio mnogo loših stvari" i da su ovakvi razgovori za njega "relaksacija".

Po njegovom tadašnjem sudu, "građanski i vjerski rat" između 1992. i 1995. bio je "kolektivno ludilo", koje bi mogli rastumačiti samo psihijatri. "Ako bih rekao da nisam pripadao tom ludilu, ne bi to bilo tačno," rekao je, prema stenografskim bilješkama, Milan Kovačević i dodao da je na početku rata želio da "ovo bude srpska zemlja, bez Muslimana". "Mi možemo s njima popiti dvije kafe, ali kod treće smo bijesni," zabilježio Ed Vulijami riječi doktora Kovačevića. Omarska je, prema njemu, bila zamišljena kao prihvatni centar. "To je bio plan, ono što se kasnije desilo bilo je nešto drugo," rekao je on. Prema optužnici Haškog tužilaštva, Milan Kovačević je bio odgovoran za osnivanje logora Omarska i Trnopolje. Suđenje zbog toga, koje je počelo u ljeto 1998., prekinuto je uslijed smrti optuženog.

Za Stakića, kojeg je Vulijami intervjuisao istog februarskog dana 1996., Omarska je bila i ostala prihvatni centar. Po njegovim riječima, nikad nije bila koncentracioni logor, nego mjesto gdje su ispitivani Muslimani koji su nelegalno posjedovali oružje.

U februaru 1996. Stakić je ponovio sve što je, obučen u vojnu uniformu, rekao 5. avgusta 1992. godine. Srbi nisu napadali muslimanska i hrvatska sela nego se branili, jer im je zaprijetila ista sudbina kao u vrijeme NDH i logora Jasenovac u Drugom svjetskom ratu. Za sve su, po njemu, krivi naoružani hrvatski i muslimanski ekstremisti.

"Samo u Kozarcu bilo je 3.500 naoružanih ljudi," rekao je u avgustu 1992. "Mi smo pronašli 3.500 automatskih pušaka u Kozarcu za lov na Srbe, a ne na životinje," rekao je u februaru 1996. i dodao da je i njegov otac bio protiv Muslimana, koji su, zajedno sa Hrvatima, "napravili više zla Srbima, nego Nijemci". "Ne možemo zajedno," rekao je Stakić prema stenografskim bilješkama Eda Vulijamija i 1992. i 1996., "nego eventualno jedni kraj drugih".

Odbrana Milomira Stakića, koju predvodi američki advokat Džon (John) Ostojić, kao i na suđenju Milanu Kovačeviću, nastoji u unakrsnom ispitivanju da diskredituje svjedoka i njegove iskaze, prije svega zato što je prije intervjua u februaru 1996. već imao kontakte sa haškim tužilaštvom i angažovan je da svjedoči, najprije na suđenju Dušku Tadiću, pa potom Milanu Kovačeviću. Osim toga, odbrana nastoji da unakrsnim ispitivanjem i analizom snimka susreta britanskih novinara sa osobama iz političkog i vojnog vrha Prijedora 5. avgusta 1992. dokaže da je pokojni Milan Kovačević u to vrijeme bio dominantna, naredbodavna ličnost, a njihov branjenik Milomir Stakić potpuno u njegovoj sjenci.

Dijeljenje sadržaja