Na suđenju Milomiru Stakiću, vojni analitičar tužilaštva svjedoči o operacijama u prijedorskom regionu u proljeće i ljeto 1992. i njihovoj vezi sa optuženim, koji je u to vrijeme imao funkciju predsjednika opštinskog Kriznog štaba


"Zatočenički centar Omarska", prema dokumentima koje je tužilaštvo Haškog tribunala zaplijenilo u Prijedoru, osnovan je kao "privremeno sabiralište lica, zarobljenih ili lišenih slobode", a radi njihove "operativne obrade". Naređenje o osnivanju logora izdala je Stanica javne bezbjednosti Prijedora, "u skladu sa odlukom Kriznog štaba". Prema tom dokumentu "operativnu obradu lica", smještenih u pet prostorija industrijskog kruga rudnika Omarska, bila je dužna da obavi "mješovita grupa inspektora nacionalne, javne i vojne bezbjednosti".

Te podatke naveo je u svom svjedočenju Juen Braun/Ewen Brown, član tima vojnih analitičara tužilaštva, koji je sačinio izvještaj o vojnim operacijama u opštini Prijedor u proljeće i ljeto 1992. godine, dakle u periodu na koji se odnosi optužnica protiv Milomira Stakića. Posebnu pažnju Braun je posvetio vezi vojske i njenih aktivnosti sa civilnim strukturama vlasti u prijedorskoj opštini, odnosno sa Kriznim štabom, čiji je predsjednik bio optuženi, kao i sa Teritorijalnom odbranom i policijom. Pozivajući se na oko 150 dokumenata, koje je haško tužilaštvo zaplijenilo u Prijedoru i Banja Luci, ovaj analitičar je utvrdio da su te veze bile "stalne i veoma bliske."

Već u aprilu 1992. štabovi tadašnje JNA, stacionirani u Prijedoru, "ohrabrivali su i podržavali pripremu i organizovanje preuzimanja vlasti" od strane SDS. Od osnivanja Kriznog štaba, komandant i zamjenik komandanta Petog korpusa JNA, pukovnik Vladimir Arsić i major Radmilo Zeljaja učestvovali su u donošenju odluka najvišeg upravnog organa opštine. O tome svjedoči izvještaj sa sjednice Kriznog štaba od 5. maja 1992. Ta saradnja intenzivirana je poslije 20. maja, kada je Vojska Srpske Republike BiH "formalno preuzela ovlasti JNA", to jest kad su sve jedinice bivše jugoslovenske vojske postale formacije vojske bosanskih Srba.

Odluke o funkcionisanju Teritorijalne odbrane, mobilizaciji, ultimatumima stanovništvu nesrpskih sela za predaju oružja, donošene su u najtješnjoj koordinaciji sa komandantima jedinica vojske bosanskih Srba, o čemu svjedoče mnogi dokumenti vezani za funkcionisanje Kriznog štabe. U svim vojnim akcijama, posebno onima koje su označene kao "čišćenje", učestvovale su policijske snage iz Stanice javne bezbjednosti, čiji je načelnik Simo Drljača bio član Kriznog štaba.

"Definicija čišćenja se nigdje ne daje, ali se koristi u svim vojnim izvještajima," rekao je Braun i naveo da se taj termin nalazi u "borbenim izvještajima" o napadima na Kozarac i Hambarine, kao i o "zajedničkim, kombinovanim operacijama vojske i policije na nesrpskim područjima u opštini" - u Kurjevu, Briševu, Čarakovu, Staroj Rijeci, Starom Majdanu, Ljubiji...

Na pitanje sudije Vofganga Šomburga/Wolfgang Schomburg da li bi se "čišćenje" moglo definisati kao "prikupljanje raštrkanih ostataka potučenog neprijatelja", svjedok Braun nije odgovorio ni sa da ni sa ne, ali je rekao da su se takve akcije redovno završavale sprovođenjem zarobljenih lica u logore.

Logori su, po ocjeni vojnog analitičara, karika u "saradnji vojnih i civilnih struktura". Logor ili "otvoreni prihvatni centar" Trnopolje je osnovan po odluci Kriznog štaba, a obezbjeđivala ga je vojska, ali "prema spolja". Naime, u jednom zaplijenjenom dokumentu se ističe da su logor branile vojne snage od napada "muslimanskih ekstremista na stanovnike koji su tu našli pribježište".

Najzad, zatočenički centar Keraterm je osnovan kako bi se riješio "problem smještaja, čuvanja i tretmana zarobljenih ljudi" i bio je pod nadzorom Stanice javne bezbjednosti i vojne policije. Nakon što je vojska u taj logor privela 600 zarobljenih lica, njihovu "operativnu obradu", koja se tiče "lične odgovornosti u oružanoj pobuni" preuzeli su pripadnici "nacionalne, javne i vojne bezbjednosti". Krug saradnje civilnih i vojnih vlasti se tu zatvara.

Dijeljenje sadržaja