Na kraju dokaznog postupka na suđenju Milomiru Stakiću, tužilaštvo prezentiralo televizijski intervju, snimljen u januaru 1993., u kojem optuženi tvrdi da su Bošnjaci "dobrovoljno napustili prijedorski region"


"Svi ti Muslimani sa ovih terena mogli su da biraju da li će u Zenicu, Sarajevo ili Travnik. Oni su odabrali Zapadnu Evropu i nisu htjeli da čuju za Zenicu i Travnik, neće ni u Hrvatsku, jer znaju da tamo nisu dobrodošli, nego, naprotiv, idu u Evropu iz razloga koji im propovijeda džihad," rekao je Milomir Stakić 22. januara 1993. u intervjuu jednoj zapadnoevropskoj televiziji.

Pretresno vijeće u predmetu "Prijedor" imalo je priliku posljednjeg dana dokaznog postupka tužilaštva čuti da su Bošnjaci tog kraja već u februaru i martu 1992., dakle mnogo prije nego što je u maju te godine počelo "čišćenje", iseljavali organizovano žene i djecu. Za optuženog je to bio dokaz da su se "pripremali za rat."

Iseljavanje se, prema optuženom, nastavilo i iz "prihvatnih centara". Pošto ti objekti nisu bili utvrđeni, niti ograđeni bodljikavom žicom, niti okruženi minskim poljima, dakle "nisu bili logori", Bošnjaci su, po njegovom tumačenju, odatle bježali, i to pravo u Zapadnu Evropu preko Zagreba i Ljubljane.

To je, po njemu, "realnost", a sve ostalo je "propaganda Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana". U intervjuu je pozvao evropske posmatrače da "dođu na teren i utvrde činjenično stanje, da ne prave karte, projekcije i ustave na osnovu propagande Vatikana i Teherana". Ti posmatrači, prema onom što je optuženi rekao u januaru 1993., treba da obiđu "Prijedor, Bosanski Novi, Krupu na Uni i Sanski Most i vide ko tu živi". S tim u vezi je naglasio da "Kozara i Grmeč nikad nisu bili turski", i da je cijelo to područje uvijek bilo "ako ne čisto srpsko, preko 70% srpsko".

U Kozarcu, u kojem je prije maja 1992., po dokazima tužilaštva, 96 procenata stanovništva bilo bošnjačko, u januaru 1993., prema optužnom, "žive Srbi koji su tu uvijek živjeli". Dodao je da ima i Ukrajinaca i Hrvata, ali ponajmanje Muslimana. "Da li ne žele, ili ne smiju ili ih savjest grize, uglavnom za sad se ne vraćaju. Možda čekaju ishod rata i svega ovoga, pa da se eventualno vrate oni koji nisu okrvavili ruke srpskom krvlju".

O okrvavljenosti govori izvještaj Prvog krajiškog korpusa nakon napada na Kozarac između 24. i 26. maja 1992. Prema izvještaju od 27. maja te godine, a prezentiranom Pretresnom vijeću prošle sedmice, u "čišćenju regiona Kozarca likvidirano je 80 do 100 zelenih beretki, dok su sopstveni gubici 5 poginulih". Prema izvještaju Stanice javne bezbjednosti istog datuma o istom događaju, kaže se da je u "čišćenju terena među stanovnicima tog područja bilo više stotina mrtvih". Sopstveni gubici se ne pominju. U drugom izvještaju od 1. juna 1992. kaže se da je 2.000 lica sprovedeno u prihvatni centar Omarska, a 5.000 u Trnopolje, odakle su, prema kasnijoj izjavi optuženog, "bježali u Evropu radi džihada".

"Islam, u stvari džihad je na dobitku, jer se veliki dio Muslimana iselio sa ovih prostora i otišao u Njemačku i cijelu Evropu," rekao je Milomir Stakić u januaru 1993. i dodao da je "cilj rata u Bosni formiranje muslimanske države u Evropi. Balkan je sastavni dio Evrope, a ko će živjeti na njemu, vidjećemo," zaključio je on u intervjuu datom 1993. godine.

Više od devet godina kasnije, u sudnici Haškog tribunala tužilaštvo je na 80 sjednica izvodilo dokaze o krivici Milomira Stakića, optuženog za genocid i zločine protiv čovječnosti u prijedorskom regionu. Jedan od posljednjih dokaza je i ovaj intervju. Time je Tužilaštvo završilo svoj posao. Poslije pauze od dvije sedmice odbrana će početi svoj. Kao prvi potez, branioci Milomira Stakića uložiće zahtjev za oslobađajućom presudom, pošto, po njihovoj tvrdnji, tužilaštvo nije dokazalo njegovu krivicu.

Dijeljenje sadržaja