Srpkinja iz Višegrada, koja je svjedočila pod zaštićenim identitetom, opisala je pred sudom brojne zločine Mitra Vasiljevića i Milana Lukića i drugih, čiji je očevidac bila u ljeto 1992.

Sredinom juna 1992. godine više od 60 bošnjačkih civila iz sela Koritnik kraj Višegrada prisilno je okupljeno u kući Adema Omeragića u višegradskoj Pionirskoj ulici, gdje su ih Milan Lukić, Mitar Vasiljević i drugi zabarikadirali i žive spalili. Samo šest ljudi je preživjelo lomaču, a oni koji su pokušali pobjeći su ustrijeljeni. Tužitelj je, u svojoj uvodnoj riječi, taj događaj nazvao jednim od pojedinačno najstrašnijih zločina izvršenih tokom rata u BiH.

Na suđenju Mitru Vasiljeviću, zaštićena svjedokinja "115" je danas opisala kako je tog 14. juna 1992. srela kolonu ljudi, uglavnom žena i djece, koje su Vasiljević i drugi sprovodili kroz Pionirsku ulicu, gdje je u to vrijeme i sama živjela. Te večeri , nešto poslije 20 sati, čula je eksplozije i pucnjavu, nakon čega je, kako je opisala, zrak bio ispunjen dimom i zadahom spaljenog ljudskog mesa. Krici iz zapaljene kuće, rekla je, čuli su se još najmanje dva sata.

Ovim iskazom je svjedokinja "115" potvrdila navode glavnu točke optužnice protiv Mitra Vasiljevića. Međutim, na svoju nesreću, ova je svjedokinja u još nekoliko navrata bila u prilici vidjeti na djelu Vasiljevića i druge i u svom je svjedočenju opisala nekoliko incidenata koji nisu sadržani u "Višegradskoj optužnici".

Kratko vrijeme nakon spaljivanja kuće u Pionirskoj ulici, ona je u centru grada vidjela Milana Lukića i Mitra Vasiljevića u grupi ljudi koji su udarali i boli noževima starijeg čovjeka po imenu Kahriman. Starac je vrištao i zapomagao dok su ga Vasiljević i ostali noževima sjekli po rukama, da bi mu kasnije odrezali uši. Sve ovo dešavalo se pred brojnim svjedocima, u vrijeme završetka radnog vremena i povratka ljudi s posla. Svjedokinja je izjavila da je nakon duge torture Kahriman ubijen, a njegovo tijelo je izvjesno vrijeme ostavljeno da leži na ulici, a zatim je bačeno u Drinu, "zajedno sa drugim tijelima". Pored Vasiljevića i Lukića u ovom su ubistvu, tvrdi svjedokinja, sudjelovali i Slobodan Rončević, student iz Novog Sada, i izvjesni Jovo Lipovac. Opisala je, zatim, kako je pomenuti Rončević, nekoliko dana kasnije, uz kafu i "sa zadovoljstvom" prepričavao taj događaj njoj i jednoj njenoj prijateljici.

Sljedeći incident čije je očevidac bila ova svjedokinja odigrao se na višegradskom Starom mostu, poznatoj Ćupriji na Drini. Grupa naoružanih dječaka starih između 12 i 14 godina, nadgledana od strane Lukića i Vasiljevića, sprovodila je prema Ćupriji Medu Mulahasića. Prema iskazu svjedokinje, Lukić i Vasiljević su višegradsku djecu učili da pucaju u ljude, a sprovođenje Mulahasića bilo je u sklopu ove "obuke". Kada su stigli na Ćupriju, tvrdi svjedokinja, "učitelji" su Mulahasiću pucali u potiljak.

Nekoliko dana kasnije, prolazeći sa grupom kolega pored mosta u Rzavu, svjedokinja je vidjela kako Vasiljević i Lukić tuku i bodu noževima čovjeka poznatog kao "Kupus". Igrom slučaja, svjedokinji je u tom trenutku pala sandala, što je izvjesno vrijeme zadržalo na mjestu događaja. Kada je primijetio da ih posmatra, Vasiljević joj je rekao: "Brže malo, da ne završiš i ti ovako", a onda je nastavio da tuče žrtvu.

Početkom 1994. svjedokinja je napustila Višegrad i nastanila se na nekom drugom mjestu, koje iz razloga zaštite njenog identiteta nije otkriveno. Na pitanje tužitelja koje je nacionalnosti, odgovorila je: "Srpske nacionalnosti, nažalost." Tokom protu-ispitivanja, obrana je od svjedokinje tražila da objasni taj iskaz. Odgovorila je kako se stidi što je iste nacionalnosti kao Lukić i Vasiljević, kao što se stidi i grada u kojem je živjela i svega što se tamo dogodilo.

Dijeljenje sadržaja