Dramatično svjedočenje majke i sina koje su 14. juna 1992. preživjeli lomaču u kući u Pionirskoj ulici u Višegradu, u kojoj je živo spaljeno oko 65 ljudi. Za taj zločin se u Hagu sudi Mitru Vasiljeviću, dok su ostala dvojica optuženih, Milan i Sredoje Lukić, još u bjegstvu

"Probudio me je plač i zapomaganje žena i djece. Neka žena je vikala: "Zapaliće nas!" Čula se eksplozija i krenula je vatra blizu kućnih vrata. Tada je Milan Šušnjar ubacio bombu kroz prozor. Bomba je eksplodirala, a ja sam iskočio kroz prozor dalje od vrata. Sakrio sam se u nekom žbunu oko pola sata, gledao kako kuća gori i slušao vriske i pucnjavu. U to vrijeme nisam znao da je i moja majka iskočila."

Ovako je zaštićeni svjedok VG 38 na suđenju višegradskom konobaru Mitru Vasiljeviću opisao svoje bjegstvo iz žive lomače u Pionirskoj ulici u kojoj su, 14. juna 1992. godine, Mitar Vasiljević, Milan Lukić, Sredoje Lukić i drugi počinili zločin koji je tužitelj u svojoj uvodnoj riječi nazvao:"djelo koje je vjerovatno najstrašnija i najveća pojedinačna povreda humanosti u ratu".

U vrijeme zločina VG38 je imao trinaest godina i u svom je svjedočenju detaljno opisao kako je bošnjačko stanovništvo sela Koritnik 13. juna te godine upozoreno od komšija, lokalnih Srba, da im sigurnost više nije garantirana, te da je u njihovom interesu da odu u Zenicu. Već dan kasnije su svi Bošnjaci iz Koritnika krenuli u pravcu Višegrada, odakle su, navodno, trebali biti prebačeni autobusima u Kladanj. Na putu prema Višegradu se ovoj grupi pridružilo i desetak Bošnjaka iz sela Sase.

Po dolasku u Višegrad cijela grupa je upućena u Pionirsku ulicu, dokle ih je odveo Mitar Vasiljević. Između 70 i 75 ljudi smješteno je najprije u dvije napuštene kuće, a potom su svi sabijeni u jednu. Onda im je Vasiljević rekao da toga dana nema autobusa, ali da će biti sutra. Također je, navodno, rekao da se on tu nalazi u ime Crvenog križa, te je na komadu papira napisao nešto što je trebalo garantirati da grupu niko neće dirati.

Nekoliko sati kasnije, u kuću su, sa Vasiljevićem, došli Milan i Sredoje Lukić - koji su također optuženi za višegradske zločine, ali su i dalje u bjegstvu. S njima je bio i Milan Šušnjar, koji je od žrtava tražio novac i druge vrijednosti, prijeteći "ili zlato ili metak u čelo". Svi su pretreseni do gole kože, nakon čega je Milan Lukić izdvojio tri djevojke s kojima je napustio kuću. Sve tri djevojke su silovane. Lukići, Vasiljević i drugi tada su ponovo otišli, kako su rekli, da piju.

Ista četvorka se, tvrde svjedoci, vratila oko 22:30 te večeri i naredila okupljenima da se, radi "sigurnosti", premjeste u susjednu kuću Adema Omeragića. Rečeno im je da im neće trebati stvari koje su nosili sa sobom, pa čak ni obuća na nogama.

Druga od šest preživjelih žrtava, majka svjedoka VG 38, koja je svjedočila pod pseudonimom VG13, opisala je kako se po dolasku u kuću Adema Omeragića sa tepiha koji su bili u prostoriji dizao zagušljiv zadah neke smjese. Nakon otprilike jedan sat, vrata kuće su se ponovo otvorila, samo da bi Milan Lukić, u prisustvu Mitra Vasiljevića, u sobu ubacio zapaljivu napravu, koja je trenutačno zapalila tepih u prostoriji. "Plamen je lizao po plafonu, vatra je zahvatila i odjeću, ljudi su plakali i vrištali,"- rekla je VG 13. Tada su dvoje zatočenika iskočili kroz prozor zapaljene kuće, a nakon njih je to učinio i svjedokinjin sin. Dok je Vasiljević osvjetljavao prostor oko kuće, a Milan Lukić pucao za bjeguncima, i svjedokinja VG 13 je iskočila kroz jedan od prozora. "Odlučila sam da me ubiju, radije nego da izgorim"- rekla je.

Prilikom bjegstva pogođena je u lijevo rame, dok je već ranije, u samoj kući, dobila prostrijelnu ranu u predjelu lijevog koljena. Ipak je uspjela pobjeći niz obližnji potok i skrila se na pedesetak metara od mjesta zločina. Na tom mjestu je, u vodi, sjedila dva sata, sve vrijeme gledajući živu buktinju i slušajući krike žrtava. Zadnje što je čula bile su riječi desetogodišnje djevojčice Halide Kurspahić: "Majko, ne daj me."

Naredna tri dana VG 13 se sakrivala u obližnjoj kanalizaciji. Rane na lijevoj ruci i nozi bile su potpuno pokrivene crvima. Ipak je nekako uspjela doći do sela Kosovo Polje, gdje je dobila improviziranu prvu pomoć.

Nakon pet mjeseci svjedokinja je saznala da je njen sin, VG 38, živ. On, međutim, nije imao nikakvih podataka o svojoj majci sve do ponovnog susreta, 1995. godine.

Petar Finci

Dijeljenje sadržaja