Svjedoci odbrane na suđenju za zločine u Višegradu potvrđuju alibi optuženog Mitra Vasiljevića. Tužitelj najavljuje da će u nastavku procesa oboriti taj alibi, a branitelj kao rezervnu varijantu uvodi odbranu pijanstvom, odnosno smanjenom uračunljivošću optuženog u ljeto 1992.


Odbrana Mitra Vasiljevića ne poriče da su se u junu 1992. u Višegradu dogodili zločini opisani u optužnici, ali negira da je optuženi učestvovao u njima. Odgovornost za te zločine - a posebno za lomaču u Pionirskoj ulici - u kojoj je 14. juna 1992. živo spaljeno 65 ljudi - Vasiljevićeva odbrana prebacuje na Milana i Sredoja Lukića, koji su takođe optuženi ali su i dalje u bjegstvu. Vasiljević se brani alibijem: tvrdi da je tog 14. juna poslije podne pao s konja, slomio nogu i prebačen u Užičku bolnicu, te nije mogao da iste večeri bude sa Lukićima u Pionirskoj ulici, kako su u svojim svjedočenjima tvrdile žrtve koje su uspjele da pobjegnu iz zapaljene kuće.

U drugoj nedjelji izvođenja svojih dokaza, branitelj Vladimir Domazet je na klupu za svjedoke izveo trojicu Višegrađana koji su tvrdili da su bili očevidci Vasiljevićevog pada s konja. Oni su do najsitnijih detalja opisali vremenske prilike tog dana, pravac Vasiljevićevog kretanja, te okolnosti, mjesto i vrijeme kada je "Mitar pao s konja, a konj pao na Mitra" - kako je incident opisao jedan od svjedoka. Svjedok Ratomir Šimšić je čak, na izvjestan način, preuzeo krivicu za Vasiljevićev pad - svjedočeći kako ga je u jednom trenutku dozvao sa prozora, na šta se Vasiljević okrenuo a konj se propeo i okliznuo na vlažnom kolovozu, zbacio jahača i potom pao na njega. O istom incidentu svjedočili su i vozač ambulantnih kola koji je povrijeđenog Vasiljevića prebacio u višegradski Dom zdravlja, kao i ljekar koji ga je prvi pregledao, napravio rendgenske snimke polomljene noge i uputio ga u bolnicu u Užicu.

I pored činjenice da svi svjedoci odbrane konzistentno podupiru Vasiljevićev alibi, tužitelj Dermot Grum/Dermoth Groome ostaje pri svojoj teoriji odgovornosti optuženog. Prema toj teoriji, zločin nije započeo onoga trenutka kada je zapaljena šibica, već mnogo ranije, kada je Vasiljević, predstavljajući se za zastupnika Crvenog krsta, nagovorio okupljene Bošnjake, izbjeglice iz sela Koritnik, da ostanu u napuštenim kućama u Pionirskoj, jer će tamo biti najsigurniji. Optužba, dalje, tvrdi da je Vasiljević kasnije istoga dana učestvovao u pljačkanju žrtava, njihovom prebacivanju iz prve kuće u koju su smješteni u drugu kuću u kojoj je izvršen zločin i, na kraju, u samom činu paljevine. Činjenicu da je Vasiljević tog datuma slomio nogu tužitelj Grum ne pokušava osporiti, ali tvrdi da je do loma došlo u potoku pored kuće, dok je Vasiljević pokušavao uhvatiti žrtve koje su iskočile iz goruće kuće. Tužitelj najavljuje da će, u nastavku procesa, osporiti Vasiljevićev alibi, odnosno dokazati da se ne može vjerovati ni svjedocima odbrane ni medicinskoj dokumentaciji koju su priložili branitelji.

Iako ostaje pri odbrani alibijem koju je već predočio sudskome vijeću, branitelj Domazet je, prošle sedmice, najavio "rezervnu varijantu": odbranu pijanstvom, odnosno neuračunljivošću. Naime, nekoliko svjedoka, a posebno Vasiljevićeva supruga Milojka, ispričali su pred sudom kako je Vasiljević u to vrijeme, a i puno ranije, bio alkoholičar, te da je zbog problema s pićem čak četiri puta bolnički liječen. Zbog ovoga, a i zbog činjenice da je Vasiljević nakon liječenja preloma noge u Užicu prebačen na psihijatrijski odjel, Domazet je od vijeća zatražio dozvolu da se njegov klijent psihijatrijski pregleda. Ovaj zahtjev je usvojen i ovih će dana jugoslavenski psihijatar pokušati ustanoviti do koje mjere je Vasiljević bio uračunljiv u ljeto 1992.

Ovo, inače, nije prvi put pred Haškim tribunalom da se optuženi za ratne zločine brani pijanstvom. Slično je svoju odbranu pokušao postaviti Zoran Žigić, optužen za zločine u prijedorskim logorima Omarska, Trnopolje i Keraterm, ali bez mnogo uspjeha: osuđen je, nedavno, na 25 godina zatvora.

Dijeljenje sadržaja