Prema nalazima beogradskog psihijatra optuženi Mitar Vasiljević je u vrijeme višegradskih zločina bio smanjeno uračunljiv, optužba to negira, a sudsko veće nalaže još jednu psihijatrijsku ekspertizu


"Goluba se nisam plašio. Golub mi je bio dobar. Ali vrane se jesam. Vrana mi je donosila nešto loše, neke loše poruke... Čim vidim vranu ja pobjegnem unutra i nazovem..."

Tako je Mitar Vasiljević, pred sudom, opisao simptome psihičkih tegoba koje je osjećao u julu 1992. dok se liječio na psihijatrijskom odjelu užičke bolnice. Čim bi u krugu bolnice vidio vranu, bježao je unutra i "nazvao", telefonom, neke "više sile" ("svece, đavole, šta ti ja znam...") s kojima je u to vrijeme, kaže, bio na stalnoj vezi. Od njih bi, povremeno, čuo da će neko poginuti, ali to nije smio nikome da kaže. "Bog mi je zaprijetio... nije zaprijetio ali, nisam smio..." . No, najteže je, ispričao je sudu, podnosio "treptaje očiju." Čim zatrepće... "neko umre", a ako pomisli da mu je to dijete... "onda je to najgore."

Pre nego što je o tome progovorio pred sudom, Vasiljević je svoje i psihičke probleme svoje porodice opisao dr. Zorki Lopičić, psihijatru iz Beograda, koja ga je nedavno ispitala u Pritvorskoj jedinici tribunala. Iz onoga što je čula, dr. Lopičić je zaključila da je optuženi još od sredine osamdesetih patio od psihotičkih poremećaja i gubitka pamćenja, koji su se pogoršali neumjerenim konzumiranjem alkohola, te da je u ljeto 1992. bio "smanjeno uračunljiv."

A u ljeto 1992. Mitar Vasiljević je, prema optužnici, sudjelovao u najmanje dva teška zločina u Višegradu: streljanju 7 zatočenika na obali Drine 7. juna i spaljivanju 65 ljudi u napuštenoj kući u Pionirskoj ulici 14. juna. Prvom zločinu je, kako je priznao, prisustvovao kao "nevoljni posmatrač", a u vrijeme drugog je, tvrdi, bio u užičkoj bolnici, pošto je tog dana pao s konja i slomio nogu. Tužilac, međutim, najavljuje da će u nastavku suđenja oboriti Vasiljevićev alibi, odnosno dokazati da je nogu slomio nakon žive lomače u Pionirskoj ulici, te je odbrana potegla "rezervnu varijantu"- dokazivanju neuračunljivosti, ili barem smanjene uračunljivosti, optuženog u kritičnom periodu.

Problem je, međutim, što je Vasiljević o svojim psihičkim tegobama u vrijeme zločina progovorio tek pošto je završen dokazni postupak optužbe, tokom kojeg ga je više svjedoka, preživelih žrtava streljanja na Drini i lomače u Višegradu, identifikovalo kao jednog od učesnika tih nedjela. O tim tegobama, naime, Vasiljević nije razgovarao sa ljekarima i psihijatrima užičke bolnice u kojoj se našao neposredno nakon višegradskih zločina, niti ih je pominjao u dvodnevnom razgovoru koji je novembra 2000. u pritvoru vodio sa tužiteljima i istražiteljima Haškog tribunala.

Prilikom tog razgovora, kako je prošle sedmice Vasiljevića podsjetio tužilac Dermot Grume/Groome, optuženom je postavljeno direktno pitanje da li je u vrijeme višegradskih zločina patio od bilo kakvih psihičkih problema, na što je on kategorički odgovorio da nije. Upitan da li ostaje pri toj izjavi, ili želi da je promjeni, Vasiljević je odgovorio: "Šta ja znam... Ja tada nisam znao za ovu dijagnozu. Mislio sam da mi je sve to od alkohola. Bio sam duboko zagazio u te alkoholne vode..." Na isti način Vasiljević je odgovorio i na pitanja zašto na te simptome nije u julu 1992. ukazao psihijatrima užičke bolnice. Mislio je, tvrdi, da su ubitačni treptaji očiju, strah od vrana i telefonski razgovori sa "višim silama"... posljedica "apstinentske krize", odnosno činjenice da u bolnici ("sem prvih dana") nije imao pristupa alkoholu.

Pitanje da li je Vasiljević u ljeto 1992. bio pod utjecajem "viših sila" ostalo je otvoreno. Tužilac je zatražio da u nastavku suđenja ispita dr. Lopičić, a sudsko veće je naložilo da optuženog, do tada, ispita i nezavisni ekspert za sudsku psihijatriju, kojeg će odrediti sekretarijat suda.

Dijeljenje sadržaja