Na Karadžićevu sugestiju u unakrsnom ispitivanju Herberta Okuna da je Alija Izetbegović, u skladu sa Islamskom deklaracijom, izlagao patnjama i stradanjima vlastiti narod kako bi podstakao njegovo "osvješćenje", svjedok se složio da su Muslimani patili... ali "zato što ste ih vi istjerali iz kuća, zatvarali u logore, ubijali i proganjali"


Radovan Karadžić se u unakrsnom ispitivanju ambasadora Herberta Okuna pretežno bavio islamskim fundamentalizmom na tlu BiH - od pojave "Mladih Muslimana" 1939. godine i formiranja Handžar divizije u II svjetskom ratu, preko "Islamske deklaracije" Alije Izetbegovića iz 1970. i suđenja njenom autoru 1983. godine, do navodnog pokušaja "fundamentalističkog krila" SDA da principe iz te deklaracije ostvari "bratoubilačkim ratom, terorom i stranom intervencijom".

Po Karadžiću, bosanski Srbi i Hrvati su uoči rata bili "opravdano zabrinuti" zbog navodnih namjera Alije Izetbegovića i njegovih tadašnjih saradnika da stvore "državu jednog naroda" na štetu većinskog kršćanskog stanovništva, odnosno Srba i Hrvata.

"Vi i Boban ste htjeli podijeliti BiH", uzvratio je Okun Karadžiću na takve tvrdnje podsjetivši ga da je u maju 1992. godine u Gracu sa Matom Bobanom razgovarao o podjeli. Kada mu je Karadžić sugerisao da srpska strana "nije zagovarala podjelu već transformaciju" BiH, svjedok je primijetio da je to "distinkcija bez razlike" i da ono što optuženi naziva transformacijom "zapravo predstavlja podjelu".

Karadžić je svoju tezu o "ugroženosti kršćana" u BiH potkrijepio tvrdnjama Mile Akmadžića, ratnog predsjednika Vlade RBiH iz reda hrvatskog naroda, koji se na jednom sastanku međunarodnim pregovaračima požalio da "četvorica muslimanskih radikala (Izetbegović, Silajdžić, Mahmutćehajić i Halilović) žele istjerati Srbe i Hrvate iz BiH". Okun je i te navode odbacio rekavši: "Ono što se zapravo događalo je da su Hrvati u srednjoj Bosni etnički čistili Muslimane".

Ambasador Okun smatra da je od vremena kada je napisana Islamska deklaraciju do početka rata "proteklo dosta vode ispod mosta", te da uprkos činjenici što je Izetbegović pripadao grupi ljudi koja bila naklonjenija vjeri ni tada ni danas taj "manifest nije imao nikakvih praktičnih učinaka". Ekstremistička muslimanska struja u vrijeme komunističke Jugoslavije nije predstavljala nikakvu ozbiljnu opasnost iz prostog razlog jer nije bila na vlasti, dok su u vrijeme rata naspram dobro naoružanih vojski bosanskih Srba i Hrvata njene šanse bile "ravne nuli".

Karadžić je svjedoku, također, sugerisao da je Izetbegovićeva vlada "u skladu sa Islamskom deklaracijom" izlagala patnjama pripadnike vlastitog naroda, sprečavala dopremanje humanitarne pomoći i ubijala pripadnike UN kako bi za to optužila Srbe i izdejstvovala međunarodnu intervenciju. Okun je na to Karadžiću odgovorio da je glavni uzrok patnji muslimanskog naroda bio taj što "ste ih vi istjerali iz kuća, zatvorili u logore i koristili se zastrašivanjem i nasiljem, uključujući i ubijanje i protjerivanje".

Iritirani Karadžić je Okuna u jednom trenutku nazvao "Izetbegovićevim advokatom", s čime se svjedok, opet, nije složio. On je rekao da su sve tri strane činile zločine, te da je zbog toga znao kritikovati i Izetbegovića. "Ali razmjere i količina mučenja, prisile i protjerivanja su bile prevashodno na strani bosanskih Srba", dodao je Okun. Ilustrovao je to na primjeru Sarajeva navodeći da je omjer ispaljenih granata sa srpskih položaja u odnosu na vatru Armije BiH bio tri hiljade naspram tri stotine, i to uglavnom projektila malog kalibra. "To vam daje jasnu predodžbu ko je šta radio", rekao je svjedok.

Unakrsno ispitivanje ambasadora Okuna se nastavlja sutra.

Dijeljenje sadržaja