Bošnjaci i Hrvati koji nisu zatvoreni nakon što su srpske snage preuzele kontrolu nad Bosanskim Šamcem su, prema prošlonedeljnom svjedoku optužbe, mobilisani na "radne obaveze" koje su se, pored ostalog, sastojale u pomaganju vojnicima pri pljačkanju napuštenih bošnjačkih i hrvatskih kuća

Suđenje četvorici optuženih za etničko čišćenje Bosanskog Šamca odvija se veoma sporo: ritmom od jednog svjedoka sedmično. Jedan razlog su češće i duže pauze zbog činjenice da optuženi Milan Simić prati suđenje iz invalidskih kolica, a drugi - duga unakrsna ispitivanja svakog svjedoka optužbe od strane četiri braniteljska tima.

Prošla sedmica protekla je u svjedočenju poljoprivrednika iz Bosanskog Šamca koji je, nakon što su 17. aprila 1992. srpske snage uspostavile punu kontrolu nad gradom, mobilisan za takozvanu "radnu obavezu" - što se u optužnici kvalifikuje kao prinudni rad. Opisao je kako su, u pratnji naoružanih stražara, on i ostali mobilisani Bošnjaci i Hrvati odvođeni na kopanje rovova, čišćenje grada i druge oblike prisilnog rada. "Radna obaveza" se, kako je opisao, ponekad sastojala i iz pomaganja u pljački, odnosno iznošenja namještaja, kućnih aparata i drugih vrijednosti iz napuštenih bošnjačkih i hrvatskih kuća, čiji su vlasnici bili zatvoreni ili protjerani iz Bosanskog Šamca a kasnije i iz obližnjih Odžaka, nakon što su srpske snage 17. jula uspostavile kontrolu i nad tim gradom. "Radna obaveza" se nije plaćala, niti su oni koji su odvođeni na prisilni rad dobijali hranu.

No, u situaciji kada su na stotine njegovih sugrađana bile zatvorene i teško premlaćivane, "radna obaveza" je, priznao je svjedok, bila relativno dobra pozicija. Nije, međutim, dugo trajala. Sredinom avgusta svjedok je dobio poziv da dođe u zgradu policije u Bosanskom Šamcu. U prijemnoj sobi dočekao ga je tadašnji šef policije Stevan Todorović, takođe optužen, ali je priznao krivicu i obećao da će svjedočiti protiv ostalih, pa je osuđen na 10 godina zatvora, sa još dvojicom policajaca koji su ga pretukli drvenim batinama i policijskim palicama.

Naredna tri i po mjeseca svjedok je proveo u ćeliji predviđenoj za dvije osobe, u koju je bilo sabijeno ukupno 12 zatvorenika, bošnjačkih i hrvatskih civila. Ćelija je bila toliko uska da zatočenici nisu mogli ni da sjednu, dobijali su nedovoljne porcije hrane, premlaćivanja su bila svakodnevna, a pri odlasku u klozet zatočenici su redovno tučeni, tako da su se vraćali krvavi.

Krajem novembra 1992. svjedok je prebačen u hangar poljoprivrednog kombinata Batkovići kod Bijeljine, inače jedan od 77 logora i zatvora navedenih u najnovijoj optužnici protiv Slobodana Miloševića. U nekadašnjem hangaru bilo je zatvoreno ponekad i do 700 Bošnjaka i Hrvata iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, uglavnom iz Prijedora, Kozarca, Srebrenice, Tuzle, Ključa i Bosanskog Šamca, objasnio je svjedok i dodao kako su zatočenici bili svakodnevno premlaćivani i mučeni.

Početkom 1993. svjedok je pred vojnim sudom u Bijeljini osuđen na tri i po godine zatvora, pod optužbom da je prihvatanjem oružja od Teritorijalne odbrane BH "učestvovao u pripremi okupacije srpskog naroda." Svjedok je međutim objasnio da je automat koji je 16. aprila 1992. dobio od TO već narednog dana predao srpskim vojnicima, a da je srpski advokat koji ga je po službenoj dužnosti branio pred Vojnim sudom radio više protiv njega, nego u njegovu korist.

Zatočenici su iz Batkovića odvođeni u "razmjenu", što je po tužitelju bio jedan od oblika etničkog čišćenja. Takvom "razmjenom" je, po optužnici, rukovodio optuženi Miroslav Tadić, zvani "Miro Brko." Svjedok ga je u nekoliko navrata vidio u hangaru kada je čitao spiskove zatvorenika koji će biti razmijenjeni. Prema saznanjima svjedoka, Tadić je osim zatvorenika, "kupio" i starije Bošnjake i Hrvate iz njihovih kuća i "slao ih u razmjenu". Zatočenici su, prema njegovim riječima, u Tadiću vidjeli osobu koja odlučuje o tome ko će biti "razmijenjen."

U zatvoru je, tvrdi svjedok, saznao da većina onih koji idu u razmjenu moraju Tadiću da daju novac kako bi se našli na spisku: "Ako bi za nekog sretnika familija uplatila novac, onda bi on išao u razmjenu", rekao je svjedok. Zato je jednom prilikom prišao Tadiću i zamolio ga da ga uvrsti na listu, rekavši mu da je "spreman dati novac za pomoć srpskoj vojsci". Tadić ga je, tvrdi svjedok, pitao: "Đe su ti te pare?", a on mu je odgovorio da će ih dati kada stigne u Šamac. Miro Brko je na to rekao "vidjećemo", i na tome se završilo.

Nakon više od dvije godine zatočeništva i torture svjedok je, u oktobru 1994. konačno razmijenjen na liniji razgraničenja kod Sarajeva. Početkom ove godine vratio se u Bosanski Šamac i počeo polako da obnavlja svoje uništeno imanje.

Dijeljenje sadržaja