Kako su u julu 1992. Bošnjaci i Hrvati iz Bosanskog Šamca, mobilisani na "radnu obavezu", svakodnevno pod vojnom pratnjom odvođeni u "šoping", odnosno pljačku napuštenih kuća u obližnjem Odžaku

"Domaći Srbi su se takmičili s nama ko će više napljačkati iz hrvatskih i bošnjačkih kuća u Odžaku." Tako je, prema svjedoku optužbe na suđenju za etničko čišćenje Bosanskog Šamca, izgledala "radna obaveza" na koju je - zajedno sa drugim Bošnjacima i Hrvatima - mobilisan nakon što su u aprilu 1992. srpske snage preuzele kontrolu nad gradom. Prvo su ih, tvrdi svjedok, vodili na kopanje rovova, a kada je u julu uspostavljena srpska kontrola i nad susjednim Odžakom, mobilisani Bošnjaci i Hrvati su, prema njegovim riječima, svakodnevno pod vojnom pratnjom, odvođeni u "šoping", odnosno pljačku napuštenih bošnjačkih i hrvatskih kuća.

Njihova je dužnost, kako im je rečeno , bila da "rade u ime Republike Srpske", odnosno da iz kuća u Odžaku i okolnih hrvatskih sela iznose i utovaruju na kamione sve što nađu: namještaj, bijelu tehniku, vodovodne cijevi, instalacije za grijanje i ostale iole vrijedne stvari... "Konkurencija" u tom poslu su im, opisao je svjedok, bili Srbi iz okolnih sela i vojnici VRS koji su pljačkali za svoje potrebe, tako da su "radne grupe" morale s njima da se "takmiče ko će više pljačkati". "Lokalni Srbi su pljačku popularno zvali 'šopingom' i odvozili su traktorima i kamionima što god im se svidjelo, čak i stoku", tvrdi svjedok. Na pitanje sudija da li je nanošena šteta napuštenim kućama, svjedok je odgovorio da lokalni Srbi i vojska nisu samo pljačkali, već su uništavali, razarali i palili hrvatsku i bošnjačku imovinu. Niko od novih vlasti nije pokušao da spriječi pljačku, a jednom prilikom je, kako je opisao svjedok, izbjeglica srpske nacionalnosti ubio srpskog vojnika u kupatilu, "jer se nisu mogli dogovoriti ko će odnijeti bojler iz napuštene kuće".

Optuženog Simu Zarića, komandanta Četvrtog odreda i člana Kriznog štaba "Srpske opštine Šamac", svjedok je u to vrijeme svakodnevno viđao kod hotela u Odžaku, gdje je pedesetak mobilisanih muškaraca i žena dobijalo "radne zadatke" od izvjesnog Stojana Blagojevića. Svjedok je, međutim, mišljenja da je iza svega stajao Zarić, kojeg je nazvao "vrhovnim poglavarom pustog grada". Tvrdi da je čuo Zarića da naređuje Blagojeviću da iz jedne bošnjačke kuće izvuče instalacije za centralno grijanje i ostalo "sto valja". Kada je to učinjeno, opljačkana oprema je, tvrdi svjedok, kamionom odvezena pred kuću Zarićevog šurjaka, Fadila Topčagića.

Izvjesni učitelj Perko, drugi Zarićev rođak bošnjačke nacionalnosti je, opisao je svjedok, jednog dana vodio "radnu grupu" kojoj je povjeren "specijalni zadatak": da iz napuštenih kuća u Odžaku iznose knjige. Perko je, kao "stručno lice", zatim pred kućama pregledao knjige i na jednu stranu odvajao srpske, a na drugu hrvatske i bošnjačke. Knjige srpskih pisaca Perko je, kako je objasnio, odvajao za buduću biblioteku u Odžaku, dok je gomila sa knjigama bošnjačkih i hrvatskih autora na kraju zapaljena. Perko je mobilisanim civilima, tvrdi svjedok, rekao da je takvo naređenje dobio od vojne komande .

Pljačka i pustošenje privatne imovine je, inače, jedan od elemenata zločina progona na političkim, rasnim i vjerskim osnovama, za koji su pored Zarića optuženi još i Blagoje i Milan Simić i Miroslav Tadića – bivši članovi Kriznog štaba samoproklamovane "Srpske opštine Šamac."

Dragan Stanimirović

Dijeljenje sadržaja