Opisujući situaciju pred "Oluju", Mile Mrkšić tvrdio da je Srpska vojska Krajine, na čijem se čelu nalazio, bila nezavisna u odnosu na vojske bosanskih Srba i Srbije, mada priznaje da je nad njima "generalni autoritet" imao Milošević. Tvrdi da je postojao plan za evakuaciju stanovništva, ali samo za privremeno izmeštanje civila u "šumovite predele", a ne u BiH ili Srbiju


Drugog dana glavnog ispitivanja bivšeg komandanta Srpske vojske Krajine (SVK) Mileta Mrkšića, branilac Ante Gotovine se bavio vremenskim periodom koji je prethodio operaciji "Oluja", uglavnom dokazujući dve teze odbrane. Prvo, da je vojska krajinskih Srba zbog podrške iz Republike Srpske i Srbije bila respektabilna sila koja je morala biti napadnuta svim sredstvima i, drugo, da su krajinske vlasti u očekivanju napada imale razrađen plan za evakuaciju srpskog civilnog stanovništva.

Dva ključna dokumenta koja je branilac u tu svrhu prezentovao su ratni dnevnik tadašnjeg komandanta Vojske Republike Srpske (VRS) Ratka Mladića i izveštaj o operaciji "Oluja" koji je Mrkšić 26. avgusta 1995. godine uputio prvom čoveku VJ Momčilu Perišiću. Mrkšić je u nekoliko navrata pokušao da ospori autentičnost oba dokumenta, nazivajući Mladićeve unose "naknadnom pameću", dok je svoj izveštaj pripisivao ljudima sa kojima je tada sarađivao.

Ukazujući na koordinaciju među srpskim vojskama u regionu, branilac je prezentovao unos iz Mladićevog dnevnika o beogradskom sastanku s kraja juna 1995. godine iz kojeg se vidi da je Bihaćki džep napadnut združenim snagama Srbije, Krajine i Republike Srpske. Mrkšić, međutim, tvrdi da je njegova vojska u tome učestvovala sa ograničenim specijalnim snagama i da je za njih to više bila "metodsko-pokazna vežba", a manje prava akcija. Dodao je i da meta napada nije bio Bihać, nego jedan broj sela u Cazinskoj krajini koja su želela da se priključe Fikretu Abdiću.

Kada mu je predočen njegov izveštaj od 26. avgusta 1995. godine u kojem kaže da je SVK bila deo VJ i da ju je trebalo odlučnije podržati, Mrkšić je rekao da to nisu njegovi zaključci jer "nikada nije raportirao" načelniku Generalštaba VJ Momčilu Perišiću. VJ, SVK i VRS su, tvrdi, bile "tri nezavisna sistema", mada priznaje da je na rukovodstvo krajinskih Srba Slobodan Milošević "imao generalni autoritet". Opisujući svoj "vojni sistem", rekao je da mu je trebalo još samo nekoliko meseci da konsoliduje redove, nakon čega bi bio sposoban da Hrvatskoj vojsci, u slučaju napada, nanese "nepodnošljive gubitke" usled kojih bi se "moralo ići na mirovno rešenje". Početkom avgusta 1995. godine za tako nešto, priznaje, nije bio sposoban.

Kada je hrvatski napad počeo, došlo je, kaže, do "izvlačenja naroda", odnosno evakuacije stanovništva, ali samo u okviru RSK. Mrkšić ne spori da je prvog dana "Oluje" rukovodstvo RSK izdalo naređenje za privremenu evakuaciju civila "u šumovite predele", na čemu bi, po njemu, mogli da mu zahvale i "ova moja gospoda pritvorenici", kako je nazvao optužene generale Gotovinu, Čermaka i Markača. Smatra, naime, da se po onome što se dešavalo sa starcima koji nisu uspeli da pobegnu može zaključiti kako bi prošle veće grupe nezaštićenih civila usled ulaska "ostrašćenih snaga", za šta bi bili odgovorni hrvatski generali, iako možda ne bi ni bili u stanju da spreče zločine.

Kada mu je prikazan snimak kninske televizije iz jula 1995. godine na kojem su prikazane vežbe za evakuaciju stanovništva, svedok je rekao da se ni u tom slučaju nikako nije radilo o "uvežbavanju bežanije za Oluju", već o planiranju privremenog razmeštanja stanovništva u okolne šume, odakle bi se, kada opasnost prođe, vratili u svoje kuće.

Mrkšićevo glavno svedočenje će sutra biti završeno, a od nedelje će ga ispitivati branilac Mladena Markača i tužilac.

Dijeljenje sadržaja