Optužba tvrdi da je "van razumne sumnje" dokazala umiješanost Hrvatske u hrvatsko-muslimanski sukob u Srednjoj Bosni, u kojem je HVO djelovao kao "agent" strane sile

"Hrvatska je vodila dvoličnu, makijavelističku politiku prema Bosni i Hercegovini. Kada je to odgovaralo njenim interesima bili su saveznici, a kada joj to nije bilo u interesu - nije bila saveznik sa BiH".

Tako je, citirajući ocjenu jednog svjedoka - vještaka, tužilac Endrju Kejli/Andrew Cayley zaključio svoj dio završne riječi na suđenju generalu Tihomiru Blaškiću. Zadatak Kejlija, inače bivšeg britanskog vojnog tužioca, bio je da sudije uvjeri kako je u dokaznom postupku, koji je trajao punih 25 mjeseci, optužba van svake razumne sumnje dokazala da je hrvatsko-muslimanski sukob u Srednjoj Bosni bio "međunarodnog karaktera" te da su shodno tome njegove žrtve imale status "zaštićenih osoba" po Ženevskim konvencijama. Bez toga, otpala bi gotovo trećina tačaka optužnice kojima se Blaškić tereti za teške povrede Ženevskih konvencija.

Mjerila za dokazivanje da je neki konflikt - "mada na prvi pogled unutrašnji" - ipak bio međunarodnog karaktera, definisalo je Žalbeno vijeće Tribunala u nedavnoj presudi u slučaju Duška Tadića. U toj je presudi Žalbeno vijeće zaključilo da su političke i vojne vlasti u Beogradu imale "opštu" ili "generalnu kontrolu" nad vojnim i paravojnim snagama Republike Srpske, te da je 1992. u regionu Prijedora - gdje su izvršeni zločini za koje je Tadić osuđen - postojao "međunarodni oružani konflikt".

"Jedini mogući zaključak u slučaju Blaškić" - po tužiocu Kejliju -"jeste da je u hrvatsko-muslimanskom ratu 1993. u Srednjoj Bosni, Republika Hrvatska imala 'generalnu kontrolu' nad snagama HVO, koja je, pored njihovog finansiranja i opremanja, uključivala i učešće u planiranju vojnih operacija i nadzor nad njihovim izvođenjem".

Takav zaključak Kejli izvlači iz sljedećih činjenica, koje smatra da je tužilaštvo dokazalo. Kao prvo, navodi "jedinstvo političkog usmjeravanja i kontrole" HVO i bosanske HDŽ sa političkog vrha Hrvatske, na čelu sa predsjednikom Tuđmanom, koji nije skrivao svoje teritorijalne aspiracije prema BiH. Dalje, general HV Janko Bobetko je uspostavio regionalne komande HVO, u kojima su glavne položaje držali pripadnici HV. Drugi general HV, Ante Roso, postavio je Blaškića za komandanta Operativne zone Srednja Bosna. Oficiri HV koji su prelazili u HVO bili su plaćeni iz Zagreba i automatski su se - po isteku "mandata" u HVO - vraćali na svoje položaje u HV. Dalje, tvrdi Kejli, jedinice HV su "najkasnije u januaru 1993." ušle u Srednju Bosnu zajedno sa snagama HVO učestvovale u borbama protiv Armije BiH, maskirajući to učešće promjenama oznaka na uniformama. Konačno, vrhovni zapovjednik HV, predsjednik Tuđman, lično je optuženog Blaškića iz HVO prebacio u HV.

Sve te činjenice, smatra Kejli, nedvosmisleno ukazuju da je Zagreb imao "generalnu kontrolu" nad HVO, te da je HVO djelovao kao "agent" Republike Hrvatske. A to, po tužiocu, znači da su muslimanske žrtve u Srednjoj Bosni bile ili direktno u rukama "strane sile" ili, posredno, u rukama "agenta" te sile, pa su shodno tome imale status "zaštićenih osoba" po Ženevskim konvencijama. Ostaje, naravno, da se o ovim i ostalim argumentima tužilaštva izjasni odbrana generala Blaškića, koja će danas poslije podne započeti svoju završnu riječ.

Mirko Klarin

Dijeljenje sadržaja