Povodom osude Milana Vujina za "nepoštovanje suda"

Zaključujući da je beogradski advokat Milan Vujin svojim ponašanjem "pogodio samo srce krivično-pravnog sistema", Žalbeno veće Haškog tribunala ga je danas proglasilo krivim za "nepoštovanje suda" i izreklo mu novčanu kaznu od 15.000 holandskih guldena. Kao bivši branilac Duška Tadića Vujin je, prema presudi Žalbenog veća, pokušao da sudu podmetne dokaze za koje je znao da su lažni i uz to je manipulisao svedocima, odnosno sugerisao im da ne pominju imena osoba koje bi mogle da budu umešane u zločine za koje je Tadić osuđen.

Izveštači sa suđenja pred Haškim tribunalom ne retko su, proteklih godina, bili u nedoumici: koga, zapravo, brane branioci? Ne, naravno, svi, već poneki od branilaca iz država bivše Jugoslavije. Povremeno se, naime, sticao utisak kako je nekim od srpskih, hrvatskih ili bošnjačkih branilaca cilj, pre svega, da pred Međunarodnim sudom "odbrane" svoju naciju i njenu slavnu istoriju, a naročito njenu aktuelnu vlast... a ne konkretnog optuženog od konkretnih optužbi. Do sličnog su utiska, kako je u juče objavljenom intervjuu agenciji SENSE izjavio prvi predsednik Tribunala Antonio Kaseze/Cassese, došle i sudije. Pojedini su branioci, primetio je, "manje zainteresovani za odbranu svojih klijenata, a više za promociju političkih programa i ciljeva etničke grupe kojoj pripadaju".

Najupečatljiviji primer takvog nastupa viđen je u julu 1998, na početku suđenja dr. Milanu Kovačeviću, bivšem potpredsedniku Kriznog štaba opštine Prijedor. Njegovi američki branioci srpskog porekla – Dušan Vučićević i Džon Ven, tj. Jovan Savanović - nastupili su kao da su u Hag došli da bi pred Tribunalom rehabilitovali vođu četničkog pokreta iz II svetskog rata, generala Dražu Mihajlovića, a ne da bi svog klijenta odbranili od teških optužbi za genocid i zločine protiv čovečnosti.

Pojedini su branioci, dalje, ostavljali utisak kako im je glavni zadatak da optužene "odbrane od sebe samih", odnosno od eventualnog iskušenja da priznaju krivicu, sarađuju sa tužiocem i ukažu na one po čijim su nalozima počinili zločine zbog kojih su se našli u Hagu. Čak i ako se ne prihvati tvrdnja Duška Tadića kako je "uvek želeo da otkrije istinu o događajima u Prijedoru, ali ga je u tome sprečavao Vujin", u raspravi pred Žalbenim većem čuli su se iskazi uverljivih svedoka, poput Tadićevog prvog branioca, holandskog advokata Mihaila Vladimirova/Michail Wladimiroff, koji su zaključili da Milan Vujin "nije vodio računa o interesima svog klijenta, već o nečijim drugim - vlastima ili nekih drugih ljudi." U jednoj prilici kada je Tadić, kako tvrdi, hteo da otkrije neka imena, Vujin mu je navodno rekao: "Nismo ništa napravili ako jedan izađe iz zatvora, a drugi u njega uđe".

U raspravi o "slučaju Vujin" iznete su i neke još ozbiljnije optužbe na račun njega i nekih drugih u Hagu angažovanih beogradskih advokata. Jedan od svedoka, beogradski novinar kontraverzne reputacije Milovan Brkić, je pred Žalbenim većem tvrdio kako branioce, zapravo, bira i imenuje jugoslovenska služba bezbednosti, kako bi osigurala da optuženi u Hagu "drže jezik za zubima" i "paze kako se ponašaju", jer bi u suprotnom mogle da stradaju njihove porodice u Jugoslaviji ili Republici Srpskoj.

Mada priznaje da "drugi prezentirani dokazi sprečavaju da se Brkićeve optužbe u potpunosti odbace", Žalbeno veće je ipak - zbog njihove težine - zaključilo da ih u ovom slučaju ne uzima u obzir, s obzirom da Brkić nije hteo da pred sudom otkrije svoje izvore niti je izneo druge dokaze kojima bi ih potkrepio. Optužbe, dakle, nisu dokazane, ali je sumnja ostala, možda do neke druge rasprave o "nepoštovanju suda".

Mirko Klarin

Dijeljenje sadržaja