Protekla sedmica suđenja Radoslavu Brđaninu i generalu Momiru Taliću u znaku svjedočenja Muharema Krzića, bivšeg predsjednika SDA Banja Luke, o prilikama u banjalučkoj regiji prije izbijanja sukoba u BiH

Operacija etničkog čišćenja Banja Luke započeta je ukidanjem komunalnog preduzeća "Čistoća". Ono je, naime, u proljeće 1992. postalo nepotrebno, pošto će - kako su javno obznanile opštinske vlasti - ubuduće na tim poslovima besplatno raditi Bošnjaci i Hrvati, čime će se ostvariti značajna ušteda u komunalnom budžetu.

Šta se nakon toga događalo na banjalučkim ulicama opisao je sudijama svjedok Muharem Krzić: "Mogli ste vidjet direktora najveće trgovinske firme u Banja Luci gdje čisti kanale i kanalizaciju, ili sveučilišnog profesora da cijepa drva."

Muharem Krzić je 1992. bio predsjednik banjalučkog općinskog odbora Stranke Demokratske Akcije (SDA). Svjedočeći čitave protekle sedmice na suđenju Radoslavu Brđaninu i generalu Momiru Taliću, optuženima za genocid u Bosanskoj Krajini, Krzić je opisao kako su, s početkom rata u susjednoj Hrvatskoj, rasle napetosti i u banjalučkoj regiji. Na banjalučkim ulicama je bilo sve više naoružanih i uniformiranih pripadnika raznih paravojnih formacija, koji su, rekao je Krzić, fizički i psihički zlostavljali Bošnjake i Hrvate i pjevali četničke pjesme. "Sa Zmijanja viju vuci/ Selite se Turci/" ili "Odavde do Teherana/ Neće biti Muslimana"- bili su njihovi "najomiljeniji napjevi", naveo je svjedok. Istovremeno su, dodao je, na lokalnom radiju zabranjene pjesme o Bosni, a u novinama se pisalo kako su Bošnjaci i Hrvati "opasnost za Srbe."

U to vrijeme su otpočete, svjedočio je Krzić, i smjene svih direktora preduzeća koji nisu bili Srbi. Firme koje su radile sa Slovenijom i Hrvatskom su opljačkane, a njihove prostorije zauzete. Otpuštani su, također, i radnici koji su bili u srodstvu sa nekim ko je odbio mobilizaciju, pa čak i Srbi koji su bili u "miješanom" braku. Nastavnici srpske nacionalnosti su u to vrijeme počeli govoriti ekavski i služiti se isključivo ćirilicom, a oni Bošnjaci i Hrvati koji su odbili ovu promjenu - otpušteni su. Isto se dogodilo, tvrdi Krzić, i sa stotinama zdravstvenih radnika koji nisu bili Srbi, a njihova su radna mjesta popunjena medicinskim osobljem koje je SDS dovela iz drugih krajeva BiH i Jugoslavije. Neki od ljekara i bolničara su, prema ovom svjedoku, dolazili su na posao naoružani, što je ulivalo strah u lokalno nesrpsko stanovništvo i dovelo to toga da su Bošnjaci i Hrvati bili praktično bez zdravstvene zaštite.

S porastom političkih napetosti i početkom oružanog konflikta u BiH, svjedočio je Krzić, pogoršavala se situacija u Banja Luci. Bošnjaci i Hrvati su sve češće bili izloženi direktnim napadima: u njihove stanove, kuće i privredne objekte su podmetane bombe, a naoružani pripadnici paravojnih formacija su svakodnevno terorisali, premlaćivali, silovali i na druge načine zlostavljali civile.

Da bi zaustavili nasilje, banjalučki Bošnjaci su riješili da se obrate generalu Momiru Taliću, koji je aprila 1992. bio zapovjednik 5. Korpusa JNA, kasnije preimenovanog u Prvi Krajinski Korpus VRS. Krzić je krajem maja 1992. predvodio nestranačku delegaciju Bošnjaka, koja je od generala Talića tražila pomoć i zaštitu od terora koji je u gradu provođen nad nesrpskim stanovništvom. Čak i u maju 1992., rekao je Krzić, ti su Bošnjaci smatrali da je JNA "neutralna" i da će ih "zaštititi od napada srpskih ekstremista."

Nakon što je saslušao njihove pritužbe, general Talić je obećao da će organizirati jednu do dvije lake brigade koje će patrolirati gradovima i selima u okrugu, posebno u kritične noćne sate kada su napadi bili najčešći. Talić se, rekao je Krzić, prema delegaciji, a posebno prema banjalučkom muftiji koji je bio u njenom sastavu, "odnosio s poštovanjem.".

Usprkos generalovim obećanjima situacija u Banja Luci postajala je iz dana u dan sve gora. Zbog toga je delegacija Bošnjaka ponovo, krajem juna 92., zatražila prijem kod Talića. Iznijeli su mu, prisjeća se Krzić, činjenice o pogoršanju situacije u gradu, kao i saznanja o osnivanju logora i "sabirnih centara" u Bosanskoj Krajini. General Talić im je odgovorio da se u vezi logora obrate općinskom Kriznom štabu, jer je samo jedan vojni zatvor, onaj u Manjači, pod direktnom kontrolom VRS. Također im je, kaže Krzić, preporučio da "budu mirni" jer će se "situacija popraviti".

Banjalučki Bošnjaci su poslušali generalov savjet i bili su mirni, uzaludno čekajući "poboljšanje situacije." Nisu, međutim, postupili po Talićevoj sugestiji da se obrate Kriznom štabu, čiji je tadašnji predsjednik, Radoslav Brđanin, po Krziću, bio u to vrijeme poznat po "žestokim i opasnim izjavama", koje je bošnjačko i hrvatsko stanovništvo doživljavalo kao "smrtnu prijetnju". U jednom od svojih javnih nastupa Brđanin je, tvrdi Krzić, nesrpsko stanovništvo karakterizirao kao "crve, gnjide, bubašvabe, koje treba zgaziti". Brđanin je, tvrdi dalje svjedok, "osuđivao Srbe koji bi učinili bilo kakav čin u smislu olakšanja opstanka ili čak izlaska iz Banja Luke nesrbima, ali je na kraju to opravdavao, jer ipak će, kako je govorio, nesrba biti manje na ovom području."

Svjedočenje Muharema Krzića nastavlja se naredne nedjelje, unakrsnim ispitivanjem zastupnika odbrane Brđanina i Talića.

Petar Finci

Dijeljenje sadržaja