Nastavak izvještaja Međunarodne krizne grupe o nesklonosti SFOR da hapsi osumnjičene za ratne zločine u RS, o odgovornosti međunarodne zajednice i ograničenjima haškog Tribunala

Izvještaj Međunarodne krizne grupe o ratnim zločincima u Republici Srpskoj, objavljen u Bruxellesu, vrlo kritički analizira i ponašanje međunarodne zajednice i međunarodnih organizacija koje djeluju u BiH. Tako pod poglavljem "Nevoljnost SFOR" kaže se da Haški tribunal redovito dostavlja svoje optužnice SFOR, koji, zauzvrat, kao mantru, ponavlja da hapšenje zločinaca nije dio njegova mandata, premda, prema Daytonskom/Dejton sporazumu, zapravo jest.

Zbog izbjegavanja hapšenja, postavlja se pitanje privrženosti SFOR Daytonu. Osim toga, javljaju se i sumnje u to da li određene nacionalne armije koje čine snage SFOR, izbjegavaju hapšenje iz političkih razloga, ili zbog toga da prikriju svoje aktivnosti za vrijeme ratnih zbivanja 1992-95, kad su bili dio UNPROFOR, pišu autori izvještaja Međunarodne krizne grupe.

Dopisniku SENSE posebno je u tom smislu skrenuta pažnja na članak objavljen u američkom listu "Atlantic Monthly"/Atlantik Mantli, u aprilu 2000, u kojemu autor Chuck/Čak Sudetić, u članku "Nevoljni žandar: Zašto Francuzi štite ratne zločince u svome sektoru u Bosni" piše o velikoj razmjeni novca i oružja između Karadžićevih snaga i francuskih snaga u okviru UNPROFOR u vrijeme ratnih zbivanja u BiH.

Kad je o tome bilo i riječi u medijima, takvi su navodi bili opovrgnuti kao senzacionalistički. Ovo je prvi puta, da jedna ugledna organizacija, analitički institut koji je i sam dio međunarodnog establišmenta, iznosi u javnost ove argumente.

U izvještaju Međunarodne krizne grupe, u dijelu koji govori o nevoljnosti SFOR, i u tome kontekstu ponašanju u francuskom sektoru, izdvaja se opis pogibije Dragana Gagovića u januaru 1999, koji je, prema izvorima bliskim Tribunalu i sarajevskoj vladi, pregovarao o svojoj predaji Hagu. Prema istim izvorima, Gagović je za vrijeme rata bio uključen u veliku poslovnu transakciju između francuskog kontingenta UNPROFOR i snaga bosanskih Srba. Okolnosti njegove pogibije su vrlo sumnjive, kaže se u ovom izvještaju. Izvještaj kritizira i američki sektor, a kao pozitivan izdvaja britanski.

Daljnja dva poglavlja u dijelu koji objašnjava zašto ratni zločinci iz Republike Srpske nisu u Hagu, odnose se na odgovornost međunarodne zajednice i ograničenja Međunarodnog tribunala u Hagu.

Što se tiče međunarodne zajednice, posebno se izdvaja loša međusobna koordinacija informacija između raznih organizacija, agencija, vojnih snaga i vlada koje su aktivne u procesu implementacije Daytona. Izvještaj ponavlja da su NATO vlade bile nedovoljno kooperativne s Tribunalom, pogotovo kad se radilo o pristupu trakama sa telefonskim i radio razgovorima glavnih učesnika rata. Jedini obavještajni podaci koje je neka zapadna vlada ikada dala Tribunalu su satelitske snimke masovnih stratišta u Srebrenici. Britanci i Francuzi, koji raspolažu znatnim obavještajnim podacima nisu proslijedili ništa. Zato se Tribunal oslanja najviše na podatke Armije BIH , što je pridonijelo dojmu da je antisrpski i antihrvatski nastrojen.

Kad je riječ o ograničenjima Tribunala u Hagu, izvještaj navodi prekapacitiranost sudnica, problem jezika, udaljenost sjedišta Tribunala od regije, i nedovoljnu obaviještenost građana u BiH o tome što se događa na sudu. "Svaki ozbiljan pokušaj pomirenja podrazumijeva da građani budu detaljno obaviješteni o onome što se događa u Tribunalu", preporuča se u ovom iznenađujuće otvorenom izvještaju Međunarodne krizne grupe o ratnim zločinima u Republici Srpskoj, koji je, prema izvorima SENSE, već tri tjedna u opticaju u diplomatskim krugovima.

Ines Sabalić

Dijeljenje sadržaja