Emitujemo integralni tekst izjave koju je Biljana Plavšić pročitala na današnjoj raspravi o odmeravanju kazne za učešće u progonima na političkim, rasnim i verskim osnovama, za koje je optužena priznala krivicu 2. oktobra 2002.


Gospodine predsjedavajući, gospođo tužiteljice, branioci...

Zahvaljujem vam što ste mi pružili priliku da danas govorim.

Prije skoro dvije godine došla sam ovdje, kao optužena za učešće u zločinima protiv drugih ljudskih bića, pa čak i protiv čovječnosti.

Došla sam iz dva razloga: da se suočim sa ovim optužbama i da poštedim moj narod jer je bilo jasno da bi oni platili cijenu bilo čijeg nedolaska.

Do sada sam imala priliku da preispitam ove optužbe i da ih zajedno sa mojim braniocima provjerim i procijenim. Sada sam se uvjerila i prihvatam da su više hiljada nevinih ljudi bili žrtve organizovanog i sistematičnog djelovanja da se uklone Muslimani i Hrvati sa područja koje su Srbi smatrali svojim.

U to vrijeme ja sam olako ubijedila samu sebe da je ovo pitanje opstanka i samoodbrane.

Ustvari i više od toga. Naše rukovodstvo, čiji sam bila neophodan dio, vodio je poduhvat koji je za žrtve imao nebrojene nevine ljude. Objašnjenja samoodbrane i opstanka ne pružaju opravdanje. Na kraju čak i naši sunarodnici su rekli da smo u ovom ratu izgubili svoju plemenitost.

Postavljaju se očigledna pitanja: Ako je ova istina sada tako jasna, zašto je ja nisam vidjela ranije? I kako su naše rukovodstvo i oni koji su ga slijedili mogli počiniti takva djela?

Odgovor na oba pitanja je vjerujem strepnja, zaslepljujuća strepnja, koja je dovela do opsesije (naročito za one od nas za koje je Drugi svjetski rat živa uspomena) da Srbi više nikada ne dopuste sebi da budu žrtve. Čineći ovo, mi u rukovodstvu smo prekršili najosnovniju dužnost svakog ljudskog bića, dužnost da se uzdrži i poštuje dostojanstvo drugih. Bili smo opredjeljeni da učinimo sve što je neophodno da prevladamo.

Iako sam više puta bila upoznata sa navodima o surovim i neljudskim postupcima protiv ne-Srba, odbila sam da se sa tim suočim i čak da ih provjerim. Ustvari, ja sam se potpuno predala govorenju o nevinim srpskim žrtvama ovoga rata. Ovaj svakodnevni rad potvrdio je moje uvjerenje da se borimo za opstanak i da je u ovoj borbi međunarodna zajednica naš neprijatelj. I tako sam ja jednostavno poricala te navode, čak ih ne provjeravajući. Ostala sam sigurna u mom uvjerenju da Srbi nisu sposobni da učine nešto tako. U ovoj opsesiji da više nikada ne postanemo žrtve, dopustili smo sebi da postanemo počinioci.

Čuli ste jučer, a i djelimično danas, opširno o patnjama koje su ovim prouzrokovane. Ja prihvatam odgovornost za moj udio u tome. Ova odgovornost je moja i samo moja. Ona se ne proteže na druge lidere i na njihovo pravo da se brane. Ona se zasigurno ne proteže na naš srpski narod, koji je već platio visoku cijenu za postupke našeg rukovodstva.

Saznanje da sam odgovorna za takve ljudske patnje i za kaljanje ugleda mog naroda uvijek će ostati dio mene.

Postoji pravda koja zahtijeva život za svaki nevini život, smrt za svaku grešnu smrt. Za mene, naravno, nije moguće da odgovorim zahtjevima takve pravde. Ja jedino mogu da uradim ono što je u mojoj moći i da se nadam da će to biti od neke koristi - da spoznam istinu, da je kažem i da prihvatim odgovornost. Ovo će, ja se nadam, pomoći muslimanskim, hrvatskim i srpskim nevinim žrtvama da ne postanu obuzeti gorčinom koja često postaje mržnja i koja je na kraju samouništavajuća.

Što se tiče mog naroda, rekla sam danas nešto ovde o njegovom ugledu. Mislim da je stoga bitno da pojasnim o čemu govorim.

Danas u Beogradu, u centru Beograda, stoji pod kupolom jedna crkva još uvijek u izgradnji. A, izgradnja je počela davne 1935. godine. Naš narod je istrajao u izgradnji ove crkve posvećene čovjeku koji je više nego iko od drugih ugrađen u biće srpskog naroda, a to je sv. Sava. Put koji je on slijedio bio je obilježen samouzdržanjem i poštovanjem prema svima - veliki diplomata koji je stekao ugled u svakom narodu i u svijetu koji ga okružuje, čovjek čiji je karakter duboko usađen u biće srpskog naroda.

Put i primjer sv. Save su slijedile velike srpske vođe. Čak i u današnjem vremenu istrajno pokazujući plemenitost i dostojanstvo čak i u najtežim okolnostima. Dovoljno je samo pomenuti Vladiku Artemija Radosavljevića koji je i dan danas glas vapijućeg za pravdu u onome što je za Srbe postalo - pustinja Kosovo.

Na nesreću, naše je rukovodstvo, uključujući i mene, napustilo ovaj put tokom poslednjeg rata. Vjerujem da vam je jasno da sam se ja razišla sa tim liderima, premda prekasno. Ipak to rukovodstvo bestidno nastavlja da traži odanost i podršku našeg naroda. To se čini izazivanjem straha, govorenjem poluistina, kako bi se ubijedio naš narod da je svijet protiv nas. Ali plodovi njihovog rada, tog rukovodstva su jasni - grobovi, izbjeglice, izolacija i ogorčenje prema cijelom svijetu koji nas je odbacio upravo zbog tih lidera.

Neki su me upozoravali da ovo nije ni vrijeme ni mjesto da se kaže ova istina. Da bi trebalo sačekati dok ostali također prihvate odgovornost za njihova djela. Ali ja vjerujem da ne postoji mjesto ni vrijeme na kome je neprikladno reći istinu. Ja vjerujem da mi moramo da uredimo našu kuću. Ostali će morati da preispitaju sebe i svoje postupke. Mi moramo da živimo u ovom svijetu, a ne u pećini. Ali, dokle god zadržimo naš identitet i naš karakter, nemamo se čega bojati.

Što se tiče mene, članovi ovog sudskog vijeća su oni kojima je data odgovornost da sude. Vi se morate truditi da u svojoj presudi nađete bilo kakvu pravdu koju ovaj svijet može da ponudi, ne samo za mene već i za nevine žrtve ovog rata.

Ja ću međutim uputiti jedan apel ovom tribunalu, sudijama, tužiocima, istražiteljima: Uradite sve što je u vašoj moći da pružite pravdu za sve strane. Čineći to, možda ćete biti u mogućnosti da ostvarite misiju zbog koje ovaj sud postoji.

Hvala vam.

Dijeljenje sadržaja