Najveća greška Tuđmanove politike prema BiH – rekao je danas Josip Manolić u nastavku svedočenja na suđenju šestorici bivših čelnika bosanskih Hrvata – bilo je stvaranje Herceg Bosne kao "države u državi" ili balkanske "banana republike."


Stvaranje Herceg Bosne kao "države u državi" ili balkanske "banana republike" je po Josipu Manoliću bila najveća greška Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini. U nastavku svedočenja na suđenju šestorici bivših čelnika Herceg Bosne, Manolić je rekao da je tom "državom u državi" ne samo dovedena u pitanje celovitost BiH – za koju su se na referendumu u februaru 1992. zajednički opredelili Hrvati i Muslimani – već je istovremeno "pocepan hrvatski korpus u BiH", jer je izvan te tvorevine ostalo više od 150.000 Hrvata u Posavini, Banja Luci, Sarajevu i drugim delovima BiH.

Manolić, koji je u to vreme bio predsednik Županijskog doma Sabora i član Vrhovnog državnog vijeća Hrvatske, se već tada javno suprotstavljao takvoj politici, ali je u početku nastojao da "poštedi" Tuđmana i "ostavi mu manevarski prostor" tako što je glavnu odgovornost za pogrešnu hrvatsku politiku prema BiH svaljivao na tadašnjeg ministra odbrane Gojka Šuška i njegov "hercegovački lobi". Međutim kasnije, kada se predsednik javno hvalio da "Šušak kao dobar ministar samo provodi njegovu politiku prema BiH", Manolić je ušao u otvoreni sukob sa Tuđmanom koji je u aprilu 1994. godine završen njegovim smenjivanjem sa položaja predsednika Županijskog doma i isključenjem iz HDZ.

U brojnim intervjuima koje je i pre i nakon smenjivanja davao hrvatskim medijima i koji su zatim sabrani u knjizi čije je delove danas citirao tužilac, ostali su pisani tragovi Manolićevog suprotstavljanja "pogubnoj politici" hrvatskog vrha prema BiH. Manolić, praktično, nije danas rekao ništa novo: samo je potvrđivao da citati koje mu je navodio tužilac zaista predstavljaju njegove reči, analize i stavove.

Bez obizira na to ko je ispalio prvi metak u hrvatsko-muslimanskom sukobu koji je izbio krajem 1992. i početkom 1993. godine, po Manoliću je jasno zašto je do njega došlo. U osnovi svega je Tuđmanova ambicija da Zapadnu Hercegovinu pripoji Hrvatskoj i tako "podeblja geografsku kiflu." Šušak, Boban, Kordić i ostali koje Manolić navodi kao "arhitekte i organizatore tog gotovo samoubilačkog rata" su, smatra on, pogrešno procenili odnos snaga na tom području i računali su da će hrvatske snage lako poraziti Muslimane. To se, međutim, nije dogodilo i što je rat duže trajao, muslimanska strana je postajala sve jača i nadmoćnija, pa su Tuđman i Šušak, rekao je danas Manolić, "počeli da muljaju na koji će način pomoći HVO da izbegne vojnu katastrofu - a da ne dođu u sukob sa međunarodnom zajednicom."

To je, prema Manoliću, učinjeno na tri načina: mobilisanjem ljudi koji su rodom iz BiH a živeli su u Hrvatskoj, upućivanjem specijalnih jedinica kao pojačanja snagama HVO i angažovanjem jedinica Hrvatske vojske (HV). Za ovaj treći vid pomoći bosanskim Hrvatima Manolić se pozvao na rezolucije Saveta bezbednosti iz 1993. godine u kojima se Hrvatskoj preti sankcijama ukoliko nastavi da se sa svojim snagama meša u sukob u BiH. Budući da su na tom prostoru "delovale hiljade obaveštajaca" Savet bezbednosti je, rekao je Manolić, "sigurno imao debele dokaze za takav zaključak."

Hrvatsko-muslimanski rat u BiH je Republiku Hrvatsku, prema Manoliću, koštao 3 miliona nemačkih maraka dnevno, odnosno oko milijardu za godinu dana, koliko je trajao.

Na pitanje tužioca da li su u Zagrebu znali za koncentracione logore u Herceg Bosni, Manolić je odgovorio da su "za to znali i najobičniji žbiri, pa kako ne bi znao Gojko Šušak." Po njemu, niko u Hrvatskoj do danas nije odgovorio na pitanja "ko je doneo političku odluku o osnivanju koncentracionih logora, opsadi Mostara, rušenju Starog mosta i započinjanju rata sa Muslimanima." Zbog toga će, zaključio je danas Manolić, "ovaj sud morati da utvrđuje odgovore na ta pitanja."

Dijeljenje sadržaja