Na proslavi prve godišnjice "oslobađanja" Vukovara, 18. novembra 1992., francuska novinarka Florans Artman je majora Šljivančanina pitala "šta je bilo na Ovčari?" Major joj je, izjavila je danas Artman svedočeći na suđenju "Vukovarskoj trojki", odgovorio: "Morali smo negde da pokopamo tela"


Prve vesti o postojanju masovne grobnice na području Vukovara saopštene su na konferenciji za novinare Komisije za ljudska prava UN, 22. oktobra 1992. godine u Zagrebu. Nekoliko nedelja ranije je zagrebački Vjesnik objavio ispovest jedinog preživelog sa Ovčare, sa detaljnim opisom kretanja kamiona koji je zarobljenike iz hangara na Ovčari vozio do gubilišta u Grabovu.

Tragom tih informacija, tadašnja beogradska dopisnica pariskog Monda/Le Monde, Florans Artman/Florence Hartman se, zajedno sa koleginicom iz AFP, uputila u potragu za, kako je rekla, "prvom masovnom grobnicom od Drugog svetskog rata".

Sledeći opis koji je u Vjesniku dao čovek koji je iskočio iz kamiona za gubilište, francuske novinarke su 27. oktobra 1992. od hangara na poljoprivrednom dobru Ovčara poljskim putem krenule ka jezeru u Grabovu. Nedaleko od mesta na kojem je patolog Klajde Snou/Klyde Snow pronašao ostatke lobanja i ljudskih kostiju, zatekle su ruske "plave šlemove" kako prodaju gorivo lokalnim Srbima. Da ih ne bi prijavile, Rusi su pristali da Francuskinje odvedu do lokacije na kojoj je otkrivena masovna grobnica. Lokaciju je čuvalo šest "plavih šlemova" od kojih im je jedan, pokazujući nekoliko kostiju i lobanja na površini, rekao: "Sigurno ih je pod zemljom mnogo više." Florans Artman je to napisala u izveštaju koji je sledećeg dana objavio "Mond" i koji je danas uveden u dokaze.

Artman je 18. novembra 1992. ponovo otišla u Vukovar, na ceremoniju povodom godišnjice "oslobođenja" grada. Prepoznavši majora Veselina Šljivančanina kao "jednog od glavnih zapovednika evakuacije ljudi u bolnici", Artman je odlučila da mu priđe sa pitanjem "šta je bilo na Ovčari?" Očekivala je, kaže, da će joj major odgovoriti "otkud znam" ili "ništa ne znam o Ovčari." Umesto toga major joj je, tvrdi, odgovorio: "Morali smo negde da pokopamo tela".

Šljivančaninov odgovor nije zapisala u novinarskoj beležnici, zato što se, kako je rekla, "ne očekuje spontan odgovor na takvo pitanje" i "ne postavljate ga sa olovkom i beležnicom u rukama, jer inače ne bi ni razgovarali s vama". Ono što je major rekao, objasnila je Artman, urezalo joj se u pamćenje i na osnovu tog sećanja, ona danas svedoči. No, taj njegov odgovor nije unela u članak koji je 20. novembra 1992. objavila u "Mondu" jer ga je smatrala optužujućim i jer nije imala čime da ga potkrepi.

Nekadašnja portparolka haškog tužilaštva Florans Artman nastavlja svedočenje u unakrsnom ispitivanju od strane branilaca "Vukovarske trojke" – Mrkšića, Šljivančanina i Radića.

Dijeljenje sadržaja