Zbog sporne identifikacije optuženih i neutvrđene komandne strukture OVK, Fatmir Limaj i Isak Musliu oslobođeni su optužbi za zločine u logoru Lapušnik i na planini Beriša. Pretresno vijeće je na osnovu prezentovanih dokaza zaključilo da postoji "velika vjerovatnoća" da je Limaj učestvovao u zločinima, ali i da to nije dokazano "izvan razumne sumnje"


“Iako na osnovu prezentovanih dokaza postoji velika vjerovatnoća da je Fatmir Limaj bio aktivan kao komandant jedinice OVK zadužene za logor u Lapušniku u vrijeme na koje se odnosi optužnica, Tužilaštvo to nije dokazalo izvan razumne sumnje", zaključak je Pretresnog vijeća koje je sudilo "grupi iz Lapušnika".

Ključni razlog zbog kojeg je Vijeće ocijenilo da, uprkos "velikoj vjerovatnoći", ipak ne može da izrekne osuđujuću presudu bio je problem sa identifikacijom optuženog. Naime, određeni broj svjedoka identifikovao je Fatmira Limaja kao komandanta OVK prisutnog s vremena na vrijeme u logoru Lapušnik, gdje su u neljudskim uslovima zatvarani, mučeni i ubijani srpski i albanski civili. Dalje, jedan svjedok je prepoznao Limaja na planini Beriša 25. ili 26. jula 1998., kada su vojnici OVK nakon evakuacije logora strijeljali devet kosovskih Albanaca. No, zbog različitih opisa optuženog od strane svjedoka i nepravilnosti koje je u postupku identifikacije napravio bivši inspektor UNMIK policije Anargyros/Anargiros Keriakis, Vijeće je zaključilo da je postojala tek "velika vjerovatnoća" da bi Limaj mogao biti odgovoran, ali to nije dovoljno za osuđujuću presudu pred Tribunalom.

Svjedoci su uglavnom davali različit opis optuženog ili su postojale razlike u iskazima koje su dali istražiteljima na Kosovu i svjedočenjima pred Tribunalom. Otac i sin, Vojko i Ivan Bakrač, koji su u isto vrijeme bili u logoru, dali su različit opis osobe koju su označili kao “komandanta”. Otac je tvrdio da je ta osoba imala kraću bradu, dok je sin tvrdio da je “komandant” bio potpuno obrijan. Osim toga, navodi se u presudi, prilikom davanja iskaza Tužilaštvu 2002. godine, Vojko Bakrač nije mogao prepoznati Limaja na fotografiji: “Broj 2 (Limaj) mi izgleda poznato, ali ne znam odakle ga poznajem i ne mogu ga povezati sa slučajem” – rekao je tada Bakrač

Dok je nekoliko svjedoka uglavnom tvrdilo da je “komandant Čeliku”, što je Limajev ratni nadimak, bio visok između 180 i 185 centimetara, zaštićeni svjedok L-10 je tvrdio da je čovjek koga je on smatrao komandantom visok oko dva metra. Svjedočio je i da ga je taj čovjek oslobodio i dao mu pismenu potvrdu koju je potpisao kao “komandant Čeliku”. No, Vijeće to nije uračunalo u dokaze protiv Limaja, budući da je svjedok rekao da je taj papir bacio po povratku u svoje selo,.

Zaštićeni svjedok L-07 je izjavio da je Limaja vidio u logoru Lapušnik, kada je odveden u sobu u kojoj su bili Shukri/Šukri Buja, jedan od komandanata OVK i “komandant Čeliku”, kojeg je već znao iz novina. Buja je, međutim, u svom svjedočenju tvrdio da je osoba s kojom se nalazio u sobi ustvari bio Ymer Alushani/Imer Alušani, zvani Voglushi/Vogluši, koji je bio komandant Lapušnika u to vrijeme. Zbog oprečnih stavova dvojice svjedoka, ni ova identifikacija nije prihvaćena.

Svjedok L-96 jedini je preživio strijeljanje na planini Beriša, nakon evakuacije Lapušnika krajem jula 1998. Prema njegovom svjedočenju, Limaj je došao neposredno prije strijeljanja i nešto rekao Bali koji je zatim oslobodio pola zarobljenika, a preostalima naredio da sjednu, rekao im “ovo je vaša smrtna kazna” i zapucao. L-96 se otkotrljao niz brdo i počeo bježati, dok su stražari pucali za njim. Kada je slučaj prijavio srpskoj policiji i predstavnicima međunarodne zajednice na Kosovu nijednom nije pomenuo Limaja. Pred sudom je objasnio da mu je u tom trenutku bilo važno da “identifikuje ubice”, te da ga komandant “nije interesovao”. Odbrana je tvrdila da je svjedok identifikovao Limaja tek nakon što se ovaj počeo intenzivno pojavljivati na televiziji, a kasnije je priznao da su mu oslobođeni zatvorenici rekli da je osoba koja na planini naredila Bali da ih oslobodi bio Limaj. Zbog svega navedenog, Pretresno vijeće nije prihvatilo ni tu identifikaciju.

Tokom svog dokaznog postupka, Tužilaštvo je nastojalo da dokaze Limajevu komandnu odgovornost ali, prema ocjeni Vijeća, nisu ni u tome uspjeli. Svjedok optužbe L-64 pušten je iz zatvora na Kosovu gdje se nalazio zbog trgovine drogom, pošto je pristao da svjedoči o strukturi OVK. Iako je tvrdio da je Limaj bio regionalni komandant OVK na području gdje se nalazio logor, njegovo svjedočenje je odbačeno pošto je u unakrsnom ispitivanju utvrđeno da je zasnovano na glasinama, te da on ustvari nije imao saznanja o komandnoj strukturi OVK.

Tužilaštvo se stoga u dokazivanju Limajeve komandne odgovornosti oslonilo na izjave Shukrija Buje i Ramdana Behlulija, bivših komandanata OVK, koji su u razgovorima sa istražiteljima 2002. i 2003. godine potvrdili da je Limaj u vrijeme na koje se odnosi optužnica - od maja do kraja jula 1998. - bio komandant regije u kojoj se nalazi Lapušnik. Na suđenju su, međutim, promijenili iskaz i tvrdili da je Limaj ovu dužnost preuzeo tek u avgustu ili čak u septembru 1998. Iako Vijeće sumnja da je do promjene iskaza došlo zbog “Bujine i Behlulijeve lojalnosti prema OVK i Limaju”, nije moglo prihvatiti kao dokaz ni njihovu izjavu istražiteljima iz 2002. i 2003. ni njihovo svjedočenje na sudu 2005. godine.

Mnogo manje dilema, Vijeće je imalo kada je izricalo oslobađajuću presudu Isaku Musliuu. Vijeće je utvrdilo da on jeste bio komandant jedinice u Lapušniku, ali i da je tu dužnost jedno vrijeme obavljao i Ymer Alushani. Osim činjenice da je Musliuova jedinica bila smještena u blizini logora, u presudi se navodi da nema drugih dokaza koji ukazuju da je on komandovao logorom ili da su vojnici iz njegove jedinice bili stražari u logoru. Svjedoci koji su tvrdili da su prepoznali Musliua u logoru, uglavnom su govorili da je on tada nosio masku, a oni su ga identifikovali po glasu ili poznavanju borilačkih vještina. Svjedok L-96 jedini je tvrdio da je Musliua vidio u logoru bez maske na licu. No, Vijeće taj iskaz nije prihvatilo zbog greške bivšeg UNMIK-ovog inspektora Keriakisa koji je svjedoku mimo pravila pokazao Musliuovu sliku prije nego što ga je ovaj identifikovao.

Jedini koji je, prema presudi, "van razumne sumnje" učestvovao u mučenju zatočenika u Lapušniku i ubistvu na planini Beriša je zatvorski čuvar Haradin Bala. On je osuđen na 13 godina zatvora.

Tužilaštvo, trenutno, analizira presudu, tragajući za osnovama na kojima bi mogli zasnovati svoju žalbu. Rok za najavu žalbe je 30 dana.

Dijeljenje sadržaja