Počiteljski Bošnjak i bivši pripadnik Armije BiH svjedočio u korist optuženog Vinka Martinovića Štele, koji se, zajedno sa Mladenom Naletilićem Tutom, tereti za progon Bošnjaka u Mostaru

"Vinko Martinović Štela je iz Heliodroma na radove odvodio uglavnom ljude koje je neko iz njegove jedinice poznavao i želio zaštititi", rekao je zaštićeni svjedok Martinovićeve obrane, svjedočeći na suđenju Šteli i njegovom navodnom pretpostavljenom, Mladenu Naletiliću Tuti. Svjedok, koji je, kao Bošnjak i pripadnik ABiH, i sam bio zatočenik logora Heliodrom od septembra do decembra 1993., ispričao je sudu da zatočenici u postrojbi Vinka Martinovića, u vrijeme kada je svjedok tamo raspoređivan na rad, nisu imali gotovo nikakva zaduženja. U kasnijim fazama sukoba, tvrdi, "fortifikacije i rovovi su već bili izgrađeni", pa su zatočenici "sjedili pred štabom, čitali novine i igrali karata".

Vinko Martinović se tereti da je, kao zapovjednik specijalne postrojbe u okviru Tutine Kažnjeničke bojne, bio zadužen za provođenje kampanje protjerivanja i progona Bošnjaka iz istočnog Mostara, u okviru koje je posebno naglašeno korištenje zatočenika za živi štit i protupravni prinudni rad. Svjedoci optužbe na ovom suđenju ispričali su da je nekoliko zatočenika poginulo dok su, obučeni u uniforme HVO koje im je dao Martinović, glumili bojovnike HVO i privlačili vatru Armije BiH. Štelu su također optužili za zlostavljanje zatočenika, premlaćivanja, te jedno ubojstvo koje su, navodno, počinili njegovi potčinjeni.

Svjedok obrane, koji je dao iskaz uz zaštitu imena, lika i glasa, pa ga se moglo pratiti samo preko prevoditelja, tvrdi da je od prvog dana kada je iz Heliodroma odveden na rad, pa do 4. decembra, kada je uz Štelinu pomoć napustio Heliodrom - nikada nije vidio zlostavljanje zarobljenih Bošnjaka. Radove na prvoj crti obrane, rekao je, obavljali su oni zatočenici "koji su poznavali nekoga na liniji", pa su se sami prijavljivali da idu na crtu i "malo popričaju" sa poznanicima. Svjedok je također poricao navode svjedoka optužbe da su zatočenici držani u podrumu Štelinog štaba, rekavši da su u podrum silazili "samo za vrijeme granatiranja".

Svjedok je sudu ponudio i konkretne primjere Štelinog odnosa prema njemu osobno, ali i prema drugim zatočenicima Heliodroma. Već drugoga dana na radu, kaže, Štela ga je poslao kući da obiđe roditelje, gdje je ostao do šest uvečer, kada je po njega došao vozač iz jedinice i ponovo ga odveo na Heliodrom. Ova praksa nastavila se za sve vrijeme zatočeništva, kad god je želio vidjeti roditelje, rekao je svjedok. On je istakao da u tom pogledu nije bio izuzetak i da su svi zatočenici koji su imali rodbinu u zapadnom Mostaru mogli ići da ih obiđu kada su to željeli.

Zbog ovakvog odnosa, tvrdi svjedok, zatočenici Heliodroma "najsigurnije su se osjećali" na radu u Štelinoj jedinici. Tim prije što "od kraja septembra" zatočenici više nisu ni išli u Heliodrom, već su "ostajali spavati u štabu". U ovim situacijama, kaže, zatočenici koji su ostajali su se "hranili, zajedno s vojskom" u obližnjem restoranu "Hladovina", a bilo je, navodi ovaj počiteljski Bošnjak, "i kave i cigara". Neki od zatočenika su, navodi svjedok, bili mehaničari i vješti popravljanju auta, pa je Štela njihove usluge naplaćivao, a novac pravedno raspodjeljivao.

U decembru 1993., svjedok je, uz posredstvo Vinka Martinovića, koji mu je nabavio potrebne isprave, pušten iz Heliodroma i napustio Mostar. Vratio se četiri godine kasnije, neposredno prije nego što je 1998., podignuta optužnica protiv Naletilića i Martinovića. Odmah se, kaže, prijavio "da svjedoči u Štelinu korist." Jer, kako je rekao, "kao pripadnik ABiH bio bih danas mrtav čovjek da nije bilo Štele. On mi je spasio život i na tome mu hvala".

Dijeljenje sadržaja