Svjedok odbrane Zlatan Ćelanović je, kao pravni referent Bratunačke brigade, 13. jula 1995. ispitivao bošnjačke zarobljenike, “osumnjičene za ratne zločine nad Srbima”. Taj zadatak mu nije dao tadašnji komandant, a sada optuženi, pukovnik Vidoje Blagojević, nego Ljubiša Beara, načelnik bezbjednosti VRS


Zlatan Ćelanović, koji je bio referent za pravne poslove, pitanja vjere i morala u Bratunačkoj brigadi, svjedočio je na sudjenju komandantu te brigade Vidoju Blagojeviću da je nakon pada Srebrenice dobio zadatak da ispituje grupu ratnih zarobljenika. Ovaj svjedok odbrane navodi da je taj zadatak dobio od Ljubiše Beare, načelnika bezbjednosti Glavnog štaba VRS, a ne od Blagojevića u čijoj zoni odgovornosti su se ti zarobljenici nalazili.

Poslije pada Srebrenice - svjedok pretpostavlja 13. jula 1995., kad je "u Bratuncu bilo najviše zarobljenika" – Beara mu je dao nalog da identifikuje one Bošnjake koji su navodno počinili ratne zločine nad Srbima. Kao orijentaciju preporučio mu je knjigu "Hronika naših groblja" Milivoja Ivaniševića, u kojoj postoji spisak tih osoba.

Jedan od "zarobljenika za ispitivanje", kojeg mu je doveo Momir Nikolić, pomoćnik komandanta za bezbjednost i obavještajne poslove, bio je Rešid Sinanović, svjedokov kolega i prijatelj, s kojim je prije rata "išao u ribolov". Prema izjavi svjedoka, prijateljski su razgovarali, pošto nije vjerovao da je Sinanović ratni zločinac, mada mu se ime nalazilo u pomenutoj knjizi.

Poslije razgovora, zajedno sa još petoricom zarobljenika, Sinanović je sproveden u "prihvatni centar" u školi "Vuk Karadžić".

Prema optužnici, "snage MUP RS su 13. jula zarobile šest bosanskih Muslimana iz Srebrenice, medju kojima i Rešida Sinanovića, predale ih na ispitivanje pripadnicima bezbjednosti iz Bratunačke brigade, da bi zatim te ljude po prijekom postupku pogubila nepoznata lica".

Pošto je bio medju posljednjim ljudima koji su komunicirali sa Sinanovićem, Ćelanović se našao u situaciji da brani samog sebe. Istakao je da on nije bio "organ bezbjednosti", nego pravni referent te da nije mogao pretpostaviti da se ikakvo zlo ikome može desiti u prihvatnom centru. Bilješku o razgovoru sa Sinanovićem, dodaje svjedok, “nije proslijedio ni Blagojeviću, niti kome drugom.” Teza odbrane je da Blagojević nije vršio nikakve komandne funkcije u vrijeme zatočavanja i pogubljenja Bošnjaka.

Predvečer 13. jula, svjedok je sa Ljubišom Bearom otišao do “prihvatnog centra” u školi. Nije ulazio ali je kroz prozore mogao vidjeti na stotine zarobljenika. U centru Bratunca vidio je desetine autobusa i kamiona krcate bošnjačkim muškarcima. “Bilo ih je možda na hiljade", rekao je svjedok.

Na pitanje svjedoka zašto se ti ljudi zadržavaju, ako je predvidjeno da se odvezu u Kladanj, Beara je odgovorio da treba da izvrši "reorganizaciju transporta pošto je previše ljudi u nekim autobusima i kamionima". Čekao je, navodno, povratak vozila koji su odvezli srebreničke žene, djecu i starce u Kladanj. Medjutim, autobusi parkirani u centru Bratunca nikad nisu krenuli za Kladanj, nego u suprotnom smjeru, prema Zvorniku i gubilištima i masovnim grobnicama. To je svjedok naknadno saznao.

Pukovnik Ljubiša Beara je, po haškoj optužnici, glavni organizator progona 25.000 bošnjačkih žena, djece i staraca i egzekucije 7.000 vojnosposobnih muškaraca izmedju 12, i 19. jula 1995. godine.

U nastavku sudjenja svjedok Zlatan Ćelanović će odgovarati na pitanja tužilaštva.

Dijeljenje sadržaja