Goran Hadžić svedoči o "laganom sukobu sa Miloševićem", odgovornosti JNA za teritorijalnu odbranu, paravojne formacije i zaštitu stanovništva, te o imenovanju za predsednika Republike Srpska Krajina koji je, kažem bio samo "prvi među jednakima". Da li prihvatanje mirovnog plana podrazumeva i obavezu njegovog sprovođenja?

Goran Hadžić, bivši predsednik Vlade SAO Istočna Slavonija je na početku današnjeg iskaza opisao "početke laganog sukoba" sa Slobodanom Miloševićem u decembru 1991. godine, uoči potpisivanja Vensovog mirovnog plana. Hadžić se u to vreme, kako tvrdi, "solidarisao sa razumnim stavovima" Milana Babića, tadašnjeg predsednika SAO Krajine. Obojica su smatrali da Milošević želi potpisivanje Vensovog plana "po svaku cenu, bez uvažavanja njihovih zahteva".

Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma, u januaru 1992. godine, Hadžić je dao "ljutit" intervju dnevnom listu Politika u kojem je naveo da je SAO Istočna Slavonija "prevarena". Kako je objasnio, mirovni plan "nije bio u skladu sa dogovorom koji je postignut sa Vensom" niti sa garancijama savezne države i Srbije koja je bila učesnik u pregovorima. Taj intervju je, smatra Hadžić, bio "najveća moguća kritika Miloševića u to vreme".

Govoreći o događajima na terenu, Hadžić je ukazao da je nakon pada Vukovara, uspostavljena vojna vlast a štab Teritorijalne odbrane je dobio zadatak da u saradnji sa komandom 80. motorizovane brigade JNA organizuje "uspostavljanje vlasti i milicije i reguliše kretanje stanovništva". Prema dokumentu koji je predočio branilac, štab TO je bio odgovoran za "sigurnost stanovništva i imovine" a brigada JNA je obavljala funkciju komande grada i bila je zadužena za razoružavanje paravojnih formacija.

Hadžić tvrdi da Vlada SAO Istočne Slavonije "nije imala vlast koju je mogla da sprovodi" niti bilo kakve "ingerencije" u odnosu na vukovarski Štab TO, zaštitu lokalnog stanovništva ili paravojne formacije. JNA je, smatra "imala potpunu nadležnost" i bila je "na strani koja je potpisala Vensov plan". Srbi i rukovodstvo Srba iz Slavonije su plan "prihvatili ali je savezna država ta koja ga je potpisala i obavezala se da ga sprovodi".

Kada su se stvorili preduslovi za ujedinjenje tri srpske autonomne oblasti - Krajine, Zapadne i Istočne Slavonije, Hadžić je imenovan za predsednika Republike Srpska Krajina. To je, tvrdi, bilo "privremeno rešenje" koje je prihvatio "na nagovor saradnika" kako bi pomirio sukobljene strane. Niti je, međutim, bio prihvaćen od "kninske krajine" niti su različiti interesi tri oblasti bili usklađeni da bi se mogla voditi jedinstvena politika. Ustav RSK je, kaže, bio "Babićev ustav, samo mu je njegova slika falila".

Mada je Ustav RSK predviđao obavezu predsednika da komanduje oružanim snagama, naređuje mobilizaciju i organizuje pripreme za odbranu, Hadžić je, tvrdi, svoju funkciju "shvatao dosta realno". Bio je, tvrdi, svestan "nedovoljnog znanja" i svoju ulogu je shvatao kao političku a vojsku je "prepustio ljudima od struke". Vremenom se, tvrdi, rešavao obaveza i za razliku od Babića se, nije zalagao za velika ovlašćenja predsednika Republike. Ulogu predsedavajućeg Vrhovnog saveta odbrane je shvatao "onakvom kakva je i bila": bio je, kaže, "samo prvi među jednakima".

Odbrani je preostalo još oko tri sata za glavni iskaz svedoka tako da bi krajem sutrašnjeg zasedanja moglo da počne unakrsno ispitivanje Gorana Hadžića, optuženog za zločine protiv čovečnosti i ratne zločine u Istočnoj Slavoniji i Republici Srpska Krajina od juna 1991. do kraja 1993. godine.

Dijeljenje sadržaja