Bivši premijer vlade bosanskih Srba Vladimir Lukić, svedočeći u odbranu Radovana Karadžića, tvrdio da je vlast vodila računa o izbeglicama svih nacionalnosti, a optužba toj tezi suprotstavila ratna izlaganja srpskih funkcionera u kojima se poziva na zabranu povratka Hrvata i Muslimana i traži naseljavanje srpskih izbeglica u njihove domove radi stvaranja "nove demografske slike"

U izjavi timu odbrane Radovana Karadžića bivši premijer Republike Srpske Vladimir Lukić je naveo da je njegova vlada tokom rata vodila brigu o izbeglicama svih nacionalnosti i zalagala se za njihov povratak. U današnjem nastavku unakrsnog ispitivanja optužba je sugerisala da je Lukićeva vlada vodila računa samo o srpskim izbeglicama, koristeći ih za naseljavanje krajeva koje su napustili Hrvati i Muslimani, sa ciljem da se promeni demografska slika tih prostora.

Tužiteljica Gustafson je predočila nekoliko izjava funkcionera bosanskih Srba sa vladinih i skupštinskih zasedanja. Prvo, ministar bez portfelja Velibor Ostojić u dva navrata navodi da naseljavanje srpskih izbeglica u pojedine delove Republike Srpske treba da obezbedi "nacionalni i geografski kontinuitet" i stvori "novu demografsku sliku". Zatim se poslanik Vojislav Maksimović zalaže za "zabranu povratka Hrvata i Muslimana" na teritoriju pod kontrolom bosanskih Srba. Na to je replicirao Radovan Karadžić navodeći da se pravno takva zabrana ne može doneti, ali da je on tokom pregovora izneo predlog, koji su hrvatsko i muslimansko rukovodstvo "progutali", da proces povratka mora biti "sveukupan", odnosno obostran, i da se nesrbi ne mogu vratiti u svoje kuće dok to ne učine i Srbi koji su živeli van Republike Srpske. To je, po optužbi, predstavljalo "lukavi način zabrane povratka".

Lukić odgovara da ne vidi ništa loše u tome što je Karadžić "svojom mudrošću" pokušao da uvede reciprocitet u proces povrataka izbeglica, dok je izlaganja Ostojića i Maksimovića ocenio kao "ekstremistička gledišta" koja su saslušana ali nisu uzeta u obzir pri odlučivanju. U tom delu današnje rasprave više puta je podsećao na stradanje Srba u Drugom svetskom ratu, a poteze Karadžićevog rukovodstva predstavljao kao pokušaj sprečavanja da se to ponovi.

Dokazujući da su Radovan Karadžić i Ratko Mladić znali za zločine pripadnika vojske bosanskih Srba, tužiteljica je predočila pismo koje im je Lukić poslao 6. aprila 1993. godine, upozoravajući ih da vojnici pljačkaju, ubijaju i siluju civile na sarajevskoj Grbavici. Mada je tada zabeležio da zločine čine vojnici, danas kaže da nije baš tako, odnosno da su počinitelji delom bili i "kokošari", od kojih su neke još tada ubili srpski vojnici a nekima se danas sudi.

Desetak dana pre toga u ratnom dnevniku Ratka Mladića se navodi da mu je Lukić na sastanku ukazao na probleme profiterstva i pljačke u srpskom delu Sarajeva, i da se "čak i Srpkinje siluju". Suočen sa tvrdnjom da se žalio na tu situaciju samo zato što su žrtve "čak i Srpkinje", svedok je odgovorio da je takvo pitanje za njega "uvreda" jer je, tvrdi, tokom rata pomagao muslimanskim civilima da napuste delove Sarajeva pod kontrolom Srba i sklone se u Beograd.

Nakon Lukića, odbrana je na klupu za svedoke izvela veštaka za balistiku Mileta Poparića, čiji će iskaz o artiljerijskim i snajperskim incidentima koji se Karadžiću stavljaju na teret biti nastavljen sutra popodne, nakon izricanja presude bivšim čelnicima Herceg Bosne.

Dijeljenje sadržaja