Na suđenju Radovanu Karadžiću svjedočio Vujadin Stević zvani Dragan koji priznaje da je u maju 1992. godine učestvovao u hapšenju dvadesetak Muslimana u Glogovi, kod Bratunca ali poriče da je imao bila šta sa njihovom egzekucijom. Jedan od preživjelih Mušan Talović u dokaznom postupku tužilaštva svjedočio da je Stević putem radija od svog nadređenog Najdana Mladenovića tražio uputstvo "šta da radi sa 23 balija"

Svjedočenjem Vujadina Stevića, bivšeg pripadnika Bratunačke brigade VRS, Karadžić je nastojao da dokaže da cilj operacija srpskih snaga u Glogovi, kod Bratunca u maju 1992. godine nije bilo etničko čišćenje već obezbjeđenje putne komunikacije kojom se povlačila JNA, nakon ubistva srpskog poslanika Gorana Zekića. Nakon što je u dokaze uveo svjedokovu izjavu Karadžić za njega više nije imao pitanja.

Tužilac Mateo Kosti/Matteo Costi je u unakrsnom ispitivanju sugerisao da je cilj operacije u Glogovi zapravo bilo protjerivanje Muslimana s tog područja. On je svjedoka suočio sa iskazom Mušana Talovića, koji je preživio strijeljanje 9. maja 1992. godine. Talović je u dokaznom postupku optužbe svjedočio da je tog dana zarobljen sa još dvadesetak Muslimana a zatim doveden u Glogovu. Tu im je, kako je naveo, Stević Vujadin zvani Dragan naredio da stanu licem prema zidu lokalne prodavnice, a zatim putem radija pozvao nadređenog "vojvodu" Najdana Mlađenovića i pitao ga "šta da radi sa 23 balija".

Stević priznaje da je bio u jedinici koja je sprovela zarobljenike u Glogovu, kao i da mu je kršteno ime Dragan, ali negira da je od Mlađenovića dobio naređenje da izvrši egzekuciju zarobljenika. Kaže da je Taloviću i drugim zarobljenicima naredio da stanu uza zid prodavnice kako bi ih "zaštitio". Tako su s jedne strane bili "zaklonjeni" zidom, a s druge su ih "čuvali" on i drugi srpski vojnici. Pošto je tvrdio da Mlađenovića tada nije ni poznavao tužilac je ukazao da su obojica uoči rata bili članovi opštinskog odbora SDS Bratunac i zajednički izvršavali partijske zadatke.

Tužilac je, zatim, ukazao na svjedokovo učešće u operacijama VRS u Srebrenici u julu 1995. godine. Stević je, naime, 12. jula učestvovao u hapšenju holandskih "plavih šljemova" koji su odvedeni u bratunački hotel "Fontana". Po Steviću, cilj te operacije je bio da pripadnike UN "sklone od nemilih događaja". Kaže da se radilo o "humanom gestu" i smatra da bi holandski vojnici bili oduševljeni da ga ponovo sretnu, kao što bi i on sam bio.

Nakon te "humane" operacije Stević se - po tužiocu - dao u potragu za Srebreničanima zaostalim za kolonom koja se kroz šume probijala prema Kladnju. Stević, međutim, tvrdi da je njegova jedinica bila zadužena za logistiku i obezbjeđenje komande u Magašićima. Iako je to mjesto udaljeno samo nekoliko kilometara od Kravice kaže da nije znao da je 13. jula tamo strijeljano oko hiljadu ljudi. Nije mu, tvrdi, poznato da su njihova tijela sutradan pokopana u masovne grobnice samo kilometar dalje od srpske komadne u Magašićima, tako reći "u njegovom dvorištu".

Karadžić je u dodatnom ispitivanju nastojao da popravi dojam o svjedoku, ukazujući da je Stević, osim što su ga zvali Dragan, imao još nadimaka. Zvali su ga, naime, još "Čiča" i "Tito". Na Karadžićevu konstataciju da "Tito" baš i nije četnički nadimak svjedok je slegnuo ramenima i rekao: "Ne slaže se, ali eto događa se".

Dijeljenje sadržaja