Momir Garić, svedok odbrane Radovana Karadžića negira da je učesnik više presretnutih razgovora u kojima se pominje napad njegove jedinice na deo Sarajeva oko mosta Vrbanja. Tih se razgovora ne seća, kaže da glas zvuči kao "dečji", negira da je napada ikad bilo, i posebno poriče da mu je nadimak ikad bio "Momo", kako se čuje u audio snimcima

Momir Garić je još jedan u nizu svedoka odbrane Radovana Karadžića u čijoj se pisanoj izjavi govori o odbrambenom karakteru VRS koja nikada nije napadala civile u Sarajevu, već je trpela teške gubitke zbog napada muslimanskih snaga iz grada.

U sažetku izjave koji je Karadžić pročitao u sudnici, navodi se da je Garić bio angažovan u štabu Teritorijalne odbrane Novo Sarajevo od 1985. godine a od marta 1992. godine, je "savetovao" srpske meštane kako da se organizuju za samoodbranu. Tvrdi da srpski "teritorijalaci" nikada nisu napadali naselja sa muslimanskom većinom, već su isključivobranili svoje kuće. Svedokova jedinica je početkom maja 1992. godine postala deo 216. brdske motorizovane brigade JNA, a kasnije deo Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS. Krajem te godine Garić je, kaže, prešao da radi u ministarstvu odbrane.

Nakon što je pročitao sažetak izjave, Karadžić svedoku nije postavio nijedno pitanje, pa je usledilo unakrsno ispitivanje od strane tužiteljice Katrine Gustafson. Da bi pokazala da se stvari u Sarajevu nisu odvijale onako kako je opisano u svedokovoj izjavi, tužiteljica je emitovala više audio zapisa presretnutih razgovora od 21. aprila 1992. godine. U njima osoba koja se predstavlja kao Momo Garić, traži pojačanje za svoju jedinicu koja se "spustila do Miljacke, mosta Vrbanja izgrade Elektroprivrede i našla se u okruženju". Među sagovornicima su, između ostalih, bili Nedeljko Prstojević, šef Kriznog štaba Ilidža i Momčilo Krajišnik, predsednik skupštine RS.

Nakon što bi saslušao svaki od snimaka, Garić je ostao pri stavu da se ne seća da je ikada vodio takve razgovore, da mu to izgleda kao "neki drugi svet", a njegov glas mu zvuči kao "glas nekog deteta". Prstojevića je, kaže, znao iz viđenja, a nikad nisu razgovarali telefonom. Iako mu je tužiteljica saopštila da je svedočeći u Hagu Prstojević potvrdio da se tog dana više puta sa njim čuo, Garić je insistirao da to "ne može biti istina".

Pored toga, tvrdio je da jedinica sigurno nije silazila tako duboko u centar grada i da su oni samo "čuvali srpska ognjišta", jer nisu imali ni ljudstva ni oružja za takve akcije. Ponekad bi, kaže, pojedinci silazili, ali nikada nije došlo do organizovane akcije. Sa Krajišnikom je, tvrdi, samo jednom razgovarao telefonom i to o pitanjima u vezi sa egzistencijom svoje porodice. Kada mu je pušten razgovor u kojem sa Krajišnikom govori o gubicima u pomenutoj akciji kod mosta Vrbanja, svedok je još jednom negirao da je to on.

U pokušaju da ospori autentičnost presretnutih razgovora, svedok je insistirao da osoba koja se u njima pominje, predstavlja se kao "Momo", a njegovi nadimci su, tvrdi, bili "Moka", "Moća", "Moćalo". Kada mu je tužiteljica saopštila da ga je i Karadžićeva odbrana na popisu svedoka navela kao Momu Garića, nije mu preostalo ništa drugo nego da se još jednom začudi.

Dijeljenje sadržaja