Stephan Joudry, svjedok odbrane Radovana Karadžića

Radovan Karadžić je u nastavku dokaznog postupka odbrane uz pomoć trojice kanadskih oficira nastojao da ospori optužbe za granatiranje Markala 5. februara 1994. godine. U tom incidentu, prema optužnici, u eksploziji minobacačke granate od 120 mm ispaljene sa položaja bosanskih Srba iz pravca sjever-sjeveroistok ubijeno je 66, a ranjeno preko 140 osoba.

Umirovljeni pukovnik Stefan Žudri/Stephan Joudry je u vrijeme kada se taj incident dogodio bio viši štapski oficir UNPROFOR u Zagrebu. On je analizirajući izvještaje timova UN izrazio "ozbiljne rezerve" u odnosu na proceduru i način istrage tog incidenta. Po njemu, izvršena analiza kratera nije dovoljno pouzdana da bi se izveo zaključak o krivnji. S druge strane, smatra da je bosanska strana "ručno" bacila projektil s krova obližnje zgrade.

Tužilac Alan Tiger/Tieger je u unakrsnom ispitivanju ukazao da svjedok nije bio na licu mjesta, da nije vidio i istražio krater, da nije pregledao stabilizator i rep projektila kao ni druge fizičke dokaze, niti je razgovarao sa svjedocima incidenta, što je kanadski pukovnik potvrdio. Da bi ukazao na apsurdnost tvrdnje da je neko mogao ručno baciti granatu tešku najmanje dvanaest kilograma, tužilac je u sudnicu donio teg približne težine. Čak i da je to bilo izvodljivo, ukazao je tužilac, nemoguće bi bilo predvidjeti ugao pod kojim bi granata udarila u tlo.

Karadžić je, potom, na klupu za svjedoke pozvao Džona Rasela/John Russell, bivšeg vojnog asistenta Serdja de Mela/Sergio de Mello koji je na dan incidenta na Markalama bio na licu mjesta i učestvovao u istrazi. Po dolasku na lice mjesta u popodnevnim satima 5. februara svjedok je vidio da su mrtvi i ranjeni sklonjeni, a šrapneli počišćeni što je, po njemu, "poremetilo dokaze". Po njemu tim bosanske policije nije mogao izvesti tačne zaključke o uglu padu granate jer je krater u međuvremenu oštećen. On je u svom dnevniku te noći zabilježio da misli da je bosanska strana "pucala sama na sebe".

Tužiteljica Kimberli Vest/Kimberly West je u unakrsnom ispitivanju ukazivala da činjenica da su šrapneli granate počišćeni nije mogla utjecati na istragu s obzirom da je kalibar granate utvrđen uz pomoć drugih dijelova pronađenih na mjestu incidenta. Budući da je svjedok tvrdio da je granata, s obzirom na "okomitost" pada, ispaljena iz blizine, tužiteljica je ukazala da se primjenjujući podatke do kojih je svjedok došao na licu mjesta na tablice gađanja može zaključiti da je granata u zavisnosti od punjenja mogla biti ispaljena sa udaljenosti od 900m do 4,8 kilometara.

Karadžić je, na koncu, ispitao i generala Mišela Gotijea/Michel Gauthier, koji je 11. februara 1994. godine iz štaba UNPROFOR u Zagrebu upućen u Sarajevo kao vođa još jednog tima za istragu incidenta na Markalama. Zaključujući da je u međuvremenu krater mogao biti "prekopavan", njegov je tim konstatovao da se procijenjena udaljenost ispaljenja (od 300 do više od 5.500 metara) proteže na područje pod kontrolom obje sukobljene strane te da je kobni projektil mogla ispaliti bilo koja od strana.