U unakrsnom ispitivanju generala Ljubomira Obradovića Karadžić nastojao dokazati da nije primao nikakve "dramatične" informacije o zločinima tokom operacije VRS u srebreničkoj enklavi u julu 1995. godine. Karadžić se, također, odriče Direktive sedam iz marta 1995. godine kojom se nalaže "restrikcija odobrenja zahtjeva" za prolazak konvoja u enklave kako bi se civili i Unprofor "učinili zavisnim" od dobre volje državnih i vojnih vlasti bosanskih Srba

Nakon što je glavnom ispitivanju tvrdio da nije ništa znao o ratnim zarobljenicima i njihovoj razmjeni, bivši načelnik operativnog odjeljenja u Upravi za operativne i nastavne poslove Glavnog štaba VRS Ljubomir Obradović je odgovarajući na pitanja Radovana Karadžića u unakrsnom ispitivanju pokazao zavidno znanje o istoj temi, potvrđujući uglavnom sve što ga je optuženi o tome pitao.

Obradović je, također, potvrdio Karadžićevu tezu da redovni izvještaji o stanju na ratištu u zoni odgovornosti Drinskog korpusa, koje mu je prosljeđivao Glavni štab VRS, nisu sadržavali nikakve "dramatične" informacije o nelegalnim aktivnostima i zločinima koje bi "alarmirale njegove savjetnike i ponukale ih da ga o tome obavijeste", na osnovu čega bi on mogao poduzeti neke korake.

Karadžić je svjedoku predočio niz izvještaja iz kritičnog perioda citirajući dijelove koji govore o pregrupisavanju srpskih snaga "u cilju zatvaranja enklave", postavljanju "zasjeda" razbijenim muslimanskim grupama, "organizovanom i planskom prevozu stanovništva" ka Kladnju, predaji "odbjeglih Muslimana",prolasku oko 7.000 civila kroz obruč srpskih snaga na teritoriju pod kontrolom Armije BiH i razbijanju preostalih grupa"neprijateljskih vojnika".

Pošto je Obradović potvrdio da te informacije nisu bile dovoljno "dramatične" da bi ih savjetnici prenijeli Karadžiću, sudija O-Gon Kvon/Kwon je upitao svjedoka "nije li informacija o ulasku srpskih snaga u zaštićenu zonu UN od 11. jula trebala biti dovoljno alarmantna za predsjednika republike?" Svjedok je odgovorio da mu taj dio izvještaja nije pročitan, a optuženi je podsjetio da je on lično odobrio Zdravku Tolimiru ulazak srpskih snaga u Srebrenicu, primijetivši da ga stoga ta informacija nije mogla iznenaditi.

Karadžić je, dalje, nastojao da dokaže da se kao predsjednik RS i vrhovni komandant VRS bavio komandovanjem samo na "strateškom nivou", dok su "operativno" i "taktičko" komandovanje bili na nivou Glavnog štaba i štabova Korpusa. Karadžić se ujedno odriče Direktive sedam iz marta 1995. godine, koja inače nosi njegov potpis, a kojom se nalaže "restrikcija odobrenja zahtjeva" za prolazak konvoja u enklave kako bi se civili i Unprofor "učinili zavisnim" od dobre volje državnih i vojnih vlasti bosanskih Srba. Tvrdio je da nije bilo nikakvih restrikcija prolaska humanitarnih konvoja, dokazujući to dokumentima kojima su srpske civilne i vojne vlasti odobravale ulaske konvoja u srebreničku enklavu.

Karadžić, također, tvrdi da je general Ratko Mladić "preradio" tu direktivu u izvršnu naredbu i pri tome u njoj "promijenio neke sporne elemente". Optuženi je sugerisao je Mladić to uradio bez da ga pita za saglasnost, pošto mu je bilo jasno da to nije Karadžićeva direktiva.

Iskaz Ljubomira Obradovića će se nastaviti naredne sedmice kada će ga dodatno ispitati tužiteljica Kerolin Edžerton/Karolyn Edgerton.

Dijeljenje sadržaja