Radovan Karadžić u unakrsnom ispitivanju svjedoka optužbe KDZ-163 tvrdio da su incidenti na terenu potekli "iz samovolje, nekulture i društvene patologije" pojedinaca. Svjedok je uglavnom potvrđivao Karadžićeve tvrdnje, uključujući i to da zatočenici koji su izvođeni iz logora i više se nisu vraćali - odvođeni u razmjenu ili puštani na slobodu, a ne ubijani

Suđenje Radovanu Karadžiću, optuženom za genocid i druge zločine počinjene u BiH, nastavljeno je unakrsnim ispitivanjem zaštićenog svjedoka KDZ-163, bosanskog Srbina koji je 1992. godine obavljao izvjesne poslove u logoru Manjača. S obzirom na zaštitne mjere koje svjedok uživa ostalo je nejasno koja je bila njegova uloga u logoru, iako se iz nekih njegovih odgovora moglo zaključiti da je bio uključen u ispitivanje zatočenika.

Karadžić je iskoristio prisustvo ovog svjedoka da još jednom iznese svoju tezu da su zatočenici koji su pojedinačno ili u grupama izvođeni iz logora i više se nisu vraćali - odvođeni u razmjenu ili puštani na slobodu, a ne ubijani. Svjedok je to u slučaju logora Manjača potvrdio navodeći da se "uglavnom radilo o razmjeni zarobljenika". "Nijedan nije nastradao ili ne daj bože ubijen", rekao je svjedok.

Svjedok je u glavnom ispitivanju potvrdio da je 7. jula 1992. godine na putu iz Omarske u Manjaču zbog nehumanih uslova transporta umrlo 24 zatočenika, te da je 6. avgusta 1992. godine ispred Manjače ubijen izvjestan broj ljudi iz Omarske, ali kaže da osim "pet smrti" od kojih su dvije bile "nasilne", a tri "prirodne" u samom logoru nije bilo ubistava.

Karadžić je, između ostalog, tvrdio da su incidenti na terenu potekli "iz samovolje, nekulture i društvene patologije" pojedinaca, a da su on i drugi politički i vojni rukovodioci izdavali naredbe nižim komandama o primjeni međunarodnog ratnog prava i Ženevskih konvencija. Svjedok je to potvrdio navodeći da je svaki oficir bio dobro upoznat sa sadržajem tih odredbi.

Svjedok je uglavnom potvrđivao sve Karadžićeve teze, uključujući i to da su zatočenici "bili skloni" da prikrivaju svoje učešće u vojnim djelovanjima i da tvrde da su civili. On se složio sa Karadžićem da je u građanskom ratu uobičajeno da se ratuje u civilnim odijelima i dodao da je tokom rata u BiH "bilo moderno biti u patikama" jer se u njima, za razliku od vojničkih čizama, "lakše trčalo".

Iako je rekao da je među4.403 zatočenika Manjače bilo 95 posto Muslimana, skoro 5 posto Hrvata i ukupno pet Srba, svjedok je prihvatio Karadžićevu sugestiju da pripadnost određenoj vjeri ili naciji nije bila osnova za privođenje zatočenika u logor. Tvrdi da "o vjeri i naciji nije ni razmišljao", jer je to za njega bila "sporedna stvar".

Suđenje Karadžiću se nastavlja sutra iskazom Nenada Krejića, bivšeg načelnika Stanice javne bezbjednosti Skender Vakufa.

Dijeljenje sadržaja