Radovan Karadžić u unakrsnom ispitivanju Petka Panića iz Zvornika nastojao da dokaže da opština nije imala dovoljno novaca da plati Arkanove "usluge", te da je taj grad u prvim mjesecima rata bio pod kontrolom "odmetnutih" paravojnih snaga kojima se niko nije usuđivao suprotstaviti

Radovan Karadžić je u unakrsnom ispitivanju bivšeg pomoćnika komandira policije u Zvorniku Petka Panića osporavao odgovornost za zločine srpskih snaga u Zvorniku ukazujući da je taj grad, u vrijeme kad su se oni dogodili, bio pod kontrolom paravojnih formacija pod komandom Vojina Vučkovića "Žuće", njegovog brata Duška Vučkovića "Repića", Milorada Gogića, izvjesnog "Sime Četnika", "Niškog", "Pivarskog" i drugih.

Karadžić je pokušao osporiti ili barem umanjiti značaj tvrdnji da su opštinske vlasti platile 300.000 njemačkih maraka za angažman "Tigrova" Željka Ražnatovića Arkana u "oslobađanju" Zvornika. On je sugerisao da su "djelimični vlasnici iz Srbije bili zabrinuti za svoje investicije u fabrici ‘Glinica’ koja je na izvozu dnevno ostvarivala prihod do milion dolara", te da su poduzeli korake da plate njenu zaštitu.

Na te Karadžićeve sugestije svjedok je rekao da mu je poznato da je tadašnji direktor "Glinice" Jevto Subotić na početku sukoba dolazio u Zvornik, ali kaže da ne zna zbog čega. Na Karadžićevo pitanje da li je opština raspolagala tolikom količinom novca svjedok je rekao da "misli da nije", i dodao da ne zna na koji način su sredstva kojim je Arkan plaćen obezbijeđena.

Optužba je u glavnom ispitivanju ukazala i na nekoliko dokumenata koji ukazuju da su pripadnici paravojnih formacija finansirani iz opštinskog budžeta. Karadžić je nastojao da dokaže da su opštinski organi vlasti bili nemoćni da se suprotstave paravojnim snagama. On je ukazivao da je Arkan šamarao srpske policajce u Zvorniku jer su umjesto "orlova" na kapama nosili "petokrake", da je Žućo u jednom trenutku silom čak preuzeo komandu nad Zvorničkom brigadom, te da su se "Repića" koji je nosio dugi kaput i škorpion "više bojali nego muslimanskih napada".

Paravojne formacije su, po Karadžiću, oformile i držale pod kontrolom većinu zatvora u Zvorniku, ne dozvoljavajući pristup regularnim policijskim i vojnim snagama. On je na primijeru zatvora "Alhos" nastojao da pokaže da je vladao "manjak očevidaca" jer su pripadnici paravojski krivična djela nad zatvorenicima činili krišom od policije i aktivnih vojnih lica. Svjedok je potvrdio da je "Dom kulture" u Drinjačibio pod kontrolom "Pivarskog", a "Tehnička škola" u Karakaju pod nadzorom "Žućinog" brata Duška Vučkovića "Repića".

Po Karadžiću, tek nakon protjerivanja "Gogićeve grupe" i hapšenja pripadnika "Žućine jedinice" 28. jula 1992. godine u Zvorniku je počelo uvođenje "reda i zakona". Napore civilnih vlasti, između ostalog, ilustrovao je i naredbom o zabrani unošenja oružja u Zvornik, naglašavajući da je "kao na divljem zapadu" policija bila zadužena da oduzima oružje onima koji za to nisu imali dozvolu.

Pored toga, nastojao je da dokaže da je opština Zvornik djelovala kao "država u državi", odnosno da je bila prilično neovisna od republičkih organa vlasti jer je na sebe preuzela donošenje odluka, uključujući i imenovanje vojnog tužioca.

Suđenje Radovanu Karadžiću je nastavljeno iskazom novog svjedoka na sjednici zatvorenoj za javnost.

Dijeljenje sadržaja