Ibro Osmanović iz Vlasenice na suđenju Radovanu Karadžiću opisao torturu kroz koju je prošao u zatvorima u Vlasenici i logorima u Sušici i Batkoviću, kao i kakav je osjećaj ostati bez većine članova obitelji od kojih se većina i dalje vode kao nestali. Glavu jednog brata je pronašao 25 kilometara od njegovog tijela, a "od sestre samo sedam i po posto" kostiju

Ibro Osmanović iz Vlasenice je na suđenju Radovanu Karadžiću svjedočio o zločinima koje su srpske snage počinile na području te opštine nakon preuzimanja vlasti u aprilu 1992. godine, kao i o užasu koji je preživio tokom četrnaestomjesečnog zarobljeništva na četiri različite lokacije - u policijskoj stanici i zatvoru u Vlasenici, a potom u logorima u Sušici i Batkoviću.

U dokaze je uvedena Osmanovićeva pisana izjava koja se temelji na njegovim ranijim svjedočenjima u pet tribunalovih predmeta. Prema sažetku te izjave koju je tužiteljica Kerolin Edžerton/Carolyn Edgerton pročitala u sudnici, u Vlasenicu je 22. aprila 1992. godine ušao Novosadski korpus JNA i zajedno sa lokalnim srpskim snagama razoružao muslimansko stanovništvo. Nakon odlaska JNA polovinom maja 1992. godine počeli su napadi na muslimanska sela oko Vlasenice.

Svjedok je uhapšen 22. maja 1992. godine u svojoj kući i sa drugim Muslimanima zatvoren u policijskoj stanici u Vlasenici gdje su bili izloženi stalnim prebijanjima i mučenjima od strane srpske policije i vojske. Potom je prebačen u zatvor u Vlasenici iz kojeg je 2. juna odvedeno oko 30 muškaraca od kojih su samo trojica preživjela. Ostali su ubijeni hicima u glavu i pokopani u mjestu Drum.

U logoru Sušica svjedok i ostalih 500 zatočenika su bili izloženi svakodnevnom prebijanju od strane stražara, policije i upravnika Dragana Nikolića. Na spisku zatočenika koji mu je pokazan u sudnici prepoznao je ime Reufa Rašidagića kojeg je Nikolić tukao svaki dan. Kada ga je Rašidagić molio da ga ubiju Nikolić bi mu, kaže svjedok, odgovarao: "Skup je metak za tebe, tri marke je komad".

Krajem juna 1992. godine svjedok je prebačen u logor Batković. U Sušici mu je ostao njegov mlađi brat koji je, kako mu je rečeno, zadržan "kao garancija" u slučaju da Osmanović pobjegne. Nikada ga više nije vidio. Osim njega izgubio je još jednog brata i sestru, a traga za još 33 člana šire porodice. Danas kaže da je nemoguće riječima opisati pakao koji je preživio i gubitak obitelji: "Tražite po kostima i prebirate, da li ćete naći makar to da ukopate… Od brata sam uspio da nađem glavu 25 kilometara daleko od tijela. Zaklan je. A od sestre samo sedam i po posto kostiju."

Karadžić je u unakrsnom ispitivanju tvrdio da svjedok zna "samo pola istine" o događajima u Vlasenici jer nije upoznat sa razgovorima o podjeli te opštine na srpski i muslimanski dio, te ne raspolaže saznanjima da je SDA obučavala svoje članove i slala ih na ratište u Hrvatskoj da se bore protiv JNA, da je istovremeno naoružavala Muslimane, te da su u aprilu 1992. godine jedinice Patriotske lige postojale u svim opštinama, uključujući i Vlasenicu

Osim toga, Karadžić je sugerisao da je u vrijeme neposredne ratne opasnosti bilo neophodno vršiti kontrolu ljudi kako bi se ustanovilo da nisu "teroristi, dezerteri ili ljudi sa lošim namjerama". Svjedok, međutim, kaže da za takvom vrstom kontrole koju su bosanski Srbi provodili nad Muslimanima nije bio potrebe pošto je Vlasenica malo mjesto u kojem se znalo "šta ko pije i jede". Stvar je bila u tome, objasnio je svjedok, što je odjednom sve postalo "srpsko" dok Muslimani više nisu bili dobrodošli.

Suđenje Radovanu Karadžiću je nastavljeno iskazom svjedoka čije je svjedočenje potpuno zatvoreno za javnost. Postupak se nastavlja u srijedu, 31. avgusta.

Dijeljenje sadržaja