Na suđenju Radovanu Karadžiću iskaze dali očevidac likvidacija Muslimana u selu Drum kod Vlasenice u junu 1992. godine i Suad Džafić iz Vitkovića kod Bratunca koji je u maju iste godine preživio masovno strijeljanje nadomak Nove Kasabe

U nastavku suđenja Radovanu Karadžiću pod mjerama zaštite lika i glasa i sa pseudonimom "KDZ-603" svjedočio je očevidac likvidacije 22 muškarca muslimanske nacionalnosti koje su srpske snage izvršile u selu Drum, kod Vlasenice početkom juna 1992. godine. Prema iskazu prethodnog svjedoka Ibre Osmanovića, koji je kao zarobljenik srpskih snaga učestvovao u pokapanju tijela žrtava, svi su ubijeni hicima ispaljenim u potiljak ili čelo.

Srpske snage su, prema sažetku svjedokove pisane izjave koja je uvedena u dokaze, ušle u Drum 2. juna ’92. godine i odmah su počele da pucaju po seljanima. Svjedok je bio očevidac likvidacije nekoliko muškaraca prije nego što je zajedno sa ženama, djecom i starijim osobama transportovan u logor Sušica. Tu je ostao 28 dana nakon čega je premješten u logor u Batkoviću. Oslobođen je u razmjeni 7. decembra 1992. godine.

Karadžić je u unakrsnom ispitivanju tvrdio da su Muslimani u Vlasenici bili dobro organizovani i naoružani i da su imali "tajnu vojsku". "Cela zona je gorjela od aktivnosti muslimanske vojske", sugerisao je Karadžić tvrdeći da se iz sela Drum pucalo prema hotelu "Panorama" gdje se nalazio srpski Krizni štab. Svjedok, međutim, kaže da do tog dana u Drumu nije bilo pucnjave i da je selo zauzeto bez otpora. Po njemu, za taj dan je jednostavno bilo "zakazano" da se Drum i okolina očiste od Muslimana.

Nakon što je njegov iskaz zaključen, na klupu za svjedoke je pozvan Suad Džafić iz Vitkovića kod Bratunca koji je u drugoj polovini maja 1992. godine preživio masovno strijeljanje nadomak Nove Kasabe. Uhapšen je 18. maja ‘92. prilikom napada srpskih snaga na bratunačka sela, a potom zajedno sa 32 vojno-sposobna muškarca i pet maloljetnika zatočen u zatvor u Vlasenici gdje su tučeni i maltretirani.

Svjedok i ostali vojno-sposobni muškarci su 21. maja ’92. izvedeni iz ćelija, nakon čega im je naređeno da uđu u autobus gdje su im oduzeli dokumenti i ostale lične stvari uz objašnjenje da im "više neće ni trebati". Nadomak Nove Kasabe autobus je zaustavljen, a zatvorenicima je naređeno da izlaze u grupama od četiri do pet ljudi. Svjedok se sjeća da mu je jedan od rođaka, dok su izlazili iz autobusa, rekao: "Vidite idemo u smrt". Naređeno im je da bježe preko livade, a potom je na njih otvorena vatra.

Opisujući strijeljanje Džafić kaže da je prvo osjetio toplinu od metka koji ga je pogodio, a potom pao pored brata koji je još bio živ. Dok su ležali jedan od vojnika je prišao i dokrajčio njegovog brata i još nekoliko ranjenih. Kada su vojnici otišli svjedok je prešao na drugu stranu rijeke gdje su ga pronašli Muslimani i spasili ga.

Karadžić je u unakrsnom ispitivanju ponovio svoju tezu o naoružanim Muslimanima koje je SDA slala na ratište u Hrvatsku da se bore protiv JNA, a kasnije napadaju srpska sela. On je, također, tvrdio da je Bratunac ostao bez muslimanskog rukovodstva ne zato što su bili otpušteni nego zato što su Srbi prvo "sami sebe otpustili" iz zajedničke opštine, a Muslimani "odbili" da formiraju svoju opštinu.

Džafić je, inače, bio stoti svjedok optužbe na suđenju bivšem predsjedniku Republike Srpske, optuženom za genocid i druge zločine tokom rata u BiH.

Dijeljenje sadržaja