Bivši predsjednik SDA iz Bratunca Dževad Gušić kaže da je Radovan Karadžić zaslužan za imenovanje Miroslava Deronjića na mjesto predsjednika SDS u toj opštini. Po njemu Deronjić je bio Karadžićeva "desna ruka". Karadžić to osporava i tvrdi da je sve što je svjedok rekao "laž", te da su njegovi odnosi sa Deronjićem bili "hladni i daleki"

Suđenje Radovanu Karadžiću, optuženom za genocid i druge zločine počinjene u BiH, nastavljeno je iskazom Dževada Gušića, bivšeg predsjednika Stranke demokratske akcije (SDA) u Bratuncu. U dokaze je uvedena svjedokova pisana izjava koja se temelji na njegovim intervjuima sa istražiteljima tužilaštva i iskazu na suđenju Slobodanu Miloševiću u maju 2003. godine.

Od imenovanja na funkciju predsjednika SDA 20. marta do izbijanja sukoba 17. aprila 1992. godine svjedok se u više navrata sastajao sa predstavnicima Srpske demokratske stranke (SDS) u Bratuncu, na čijem čelu se u to vrijeme nalazio Miroslav Deronjić koji je, podsjetimo, priznao krivicu za ubistva i deportacije muslimanskih civila iz Glogove. Osuđen je na deset godina zatvora, a preminuo je u maju 2005. godine tokom odsluženja kazne u švedskom zatvoru.

Iako je SDA na izborima 1990. godine osvojila većinu poslaničkih mjesta u Bratuncu, pod pritiskom SDS pristali su da podijele vlast "fifti-fifti". U međuvremenu se, prema svjedoku, pojačalo izražavanje nacionalističkih stavova bratunačkih Srba, SDS je učestvovao u naoružavanju srpskog stanovništva, a JNA je tešku artiljeriju stacioniranu u Ljuboviji u susjednoj Srbiji uperila prema Bratuncu. Deronjić je početkom aprila ’92. zahtijevao podjelu policije. Pri tome je rekao da na tome insistira Karadžić i prijetio da će Muslimani, ukoliko se usprotive, "nestati".

Uprkos tome što je SDA Bratunca je pristala na sve zahtjeve SDS, "strane vojne formacije" iz Srbije, kako ih je opisao svjedok, ušle su u grad 17. aprila 1992. godine, preuzele vlast "bez ijednog ispaljenog metka" i krenule s masovnim ubistvima i etničkim čišćenjem. Gušić je istog dana napustio Bratunac, a naknadno je saznao da je u nepuna dva mjeseca na području te opštine ubijeno blizu hiljadu civila. Procjenjuje se da je do kraja rata ubijeno oko 3.500 Bratunčana.

Svjedok je, između ostalog naveo da se već u prvoj polovini 1991. godine od Srba moglo čuti da žele "Veliku Srbiju". Deronjić je uoči izbijanja sukoba na sastancima otvoreno pričao o podjeli BiH i često se pozivao na Karadžića, te je svjedok je zaključio da je Deronjić Karadžićeva "desna ruka". Nakon njegovog izbora za predsjednika SDS po Bratuncu se, kaže svjedok, pričalo da je bilo "zaslužnijih i priznatijih Srba" ali da je Deronjića izabrao lično Karadžić.

Karadžić je u unakrsnom ispitivanju tvrdio da je "sve što je svjedok rekao laž" i da Gušiću ne treba vjerovati jer je bio borac Armije BiH nazivajući ga, između ostalog, "muslimanskim propagandistom" i "ratnim zločincem". Svjedok je odbacio te tvrdnje rekavši da se radi o "čistim izmišljotinama koje nemaju veze sa istinom".

Karadžić je inače nastojao dokazati da on nije "imao pojma" šta su to "domaći" Srbi i Muslimani iz Bratunca radili jedni drugima, te da zločini koji su tamo počinjeni nisu naređeni iz centrale SDS. Njegovi odnosni sa Deronjićem su, kako je rekao, bili "hladni i daleki", te da su nasuprot onom što svjedok tvrdi njih dvojica bili zapravo "politički protivnici".

Dijeljenje sadržaja