Optuženi Karadžić nastojao pobiti tvrdnje vojnog vještaka optužbe da je svojim naređenjima doprinio onemogućavanju kretanja humanitarnih konvoja, tvrdeći da se zbog previše obaveza u ta pitanja miješao isključivo na zahtjev međunarodne zajednice, kao i da je srpska strana ionako bila "previše popustljiva"

Vojni vještak optužbe Rejno Tunens/Reynaud Theunens je u svojoj ekspertskoj analizi sačinjenoj za potrebe suđenja Radovanu Karadžiću, između ostalog, naveo da je bivši predsjednik Republike Srpske tokom rata izdavao naredbe koje su doprinosile onemogućavanju slobodnog kretanja konvoja i dostavljanja humanitarne pomoći.

Karadžić je u nastavku unakrsnog ispitivanja Tunensa nastojao dokazati da se on u pitanja prolaska konvoja "miješao isključivo na zahtjev međunarodne zajednice" jer je bio zatrpan drugim obavezama koje je imao prema "2.000 kilometara fronta, 225.000 vojnika, milion i po gladnih stanovnika i 61 opštini s nevještim rukovodstvom", učestvujući istovremeno u pregovorima i radeći "do dva, tri sata noću". Između ostalog, iznio je i podatak da je u 1.200 dana na sarajevski aerodrom koji se, kako je naglasio, nalazio na ‘srpskoj teritoriji" sletjelo 20.000 aviona.

Karadžić je s jedne strane tvrdio da je srpska strana bila "suviše popustljiva" i odobravala prolazak goriva, hrane i drugih potrepština na štetu VRS, dok je s druge strane "imala pravo da ne hrani" protivničku vojsku. Svjedok je ukazivao na dokumente koji pokazuju da su Karadžićeve intervencije onemogućavale kretanje humanitarnih konvoja i napomenuo da ta ograničavanja nisu bila povezana sa bezbjednošću srpske vojske jer se sprečavao i prolazak konvoja sa školskim priborom.

Karadžić se nastojao ograditi od zločina koje su počinili pripadnici "Žutih osa" ukazujući da ih je policija uhapsila po njegovom naređenju, nakon što su se "odmetnuli". Svjedok je, međutim, ukazao da su "Žute ose" učestvovale u preuzimanju vlasti u Zvorniku "sa znanjem i odobrenjem" srpskog Kriznog štaba. Tunens kaže da je upoznat sa činjenicom da su oni u jednom trenutku uhapšeni, ali je istakao da su nedugo potom oslobođeni, te da je protiv njih pokrenut novi postupak tek niz godina nakon rata.

Znatan dio unakrsnog ispitivanja Karadžić je posvetio nastojanju da dokaže da su strateški ciljevi bosanskih Srba bili samo "platforma" za mirovne pregovore, od Kutiljerovog plana 1992. do Dejtonskih sporazuma 1995. godine koji su ih, kako je naglasio, na kraju i verifikovali. Da su ti ciljevi bili "ratni" za njih bi, kaže Karadžić, vojska znala. On se pozvao na svjedočenje generala Manojla Milovanovića koji je u predmetu "Popović i drugi" rekao da je na početku rata tražio od rukovodstva da definiše ciljeve rata: zaštitu srpskog naroda od uništenja i ostanak BiH u sastavu Jugoslavije ili alternativno stvaranje sopstvene državne tvorevine unutar BiH.

Svjedok je, međutim, odbacio Karadžićeve tvrdnje da su strateški ciljevi bili samo podloga za političke pregovore i da je podudarnost između tih ciljeva i dejstava VRS "čista koincidencija". Tunens je ostao pri zaključku ekspertske analize da su strateški ciljevi bosanskih Srba služili kao "osnova za operativna dejstva VRS". Do tog zaključka je došao poredeći ciljeve sa devet Direktiva vrhovne komande srpskih snaga izdatih od maja 1992. do oktobra 1995. godine.

Vijeće je, inače, odobrilo Karadžićev zahtjev da mu se dodijeli dodatnih 40 minuta za ispitivanje vojnog vještaka optužbe, tako da će Tunensov iskaz biti zaključen sutra.

Dijeljenje sadržaja