Milorad Davidović svjedoči o Karadžićevim saznanjima o prisustvu paravojnih jedinica u Republici Srpskoj, njihovom finansiranju i učešću u protjerivanju nesrpskog stanovništva u Bijeljini, Zvorniku i Brčkom. Tvrdnje da su se Muslimani dobrovoljno iseljavali svjedok je nazvao "običnom glupošću". Po njemu, radilo se o "spašavanju žive glave" iz "pakla" koji je osmislio SDS

Milorad Davidović, bivši inspektor u Saveznom SUP Jugoslavije je u nastavku svjedočenja rekao da je Radovan Karadžić pozivao dobrovoljce "i sve one koji žele da se bore se na srpskoj strani" u Republiku Srpsku. "To je bila opšte poznata stvar, ništa se nije prikrivalo", rekao je svjedok i dodao da mu je to, pored ostalih, u više navrata potvrdio Mićo Stanišić, prvi ministar unutrašnjih poslova RS.

Davidović je u glavnom ispitivanju rekao da se tokom jednog sastanka sa Karadžićem i Mladićem u krugu kasarne u Lukavici iznenada pojavila grupa Arkanovih ljudi. Za razliku od Mladića koji je izgledao "ljut" zbog njihovog dolaska, Karadžić je rekao: "Neka, mi smo ih pozvali, treba da pomognu u oslobađanju Sarajeva. Neka urade šta mogu, šta god uzmu džaba im".

Tužiteljica Urc-Reclaf/Uertz-Retzlaff je emitovala video-snimke iz Bijeljine, na kojima je svjedok, pored Karadžića, prepoznao Ljubišu Savića Mauzera, Željka Ražnatovića Arkana i Vojkana Đurkovića Puškara. Na jednom od snimaka Arkan kaže da je došao na poziv Kriznog štaba Bijeljine "da pomogne srpskom narodu". Svjedok, međutim, kaže da za tim nije bilo nikakve potrebe, te da je dolazak paravojnih jedinica poput Arakanove samo prouzrokovao probleme.

Prema platnim listama na koje je ukazivalo tužilaštvo Krizni štabovi su finansirali paravojne jedinice, među kojima i "Žute ose" Vojina Vučkovića, snage kapetana Dragana i druge dobrovoljačke jedinice. Svjedok je primijetio da je Mirko Blagojević, za razliku od ostalih, "štitio" Muslimane u Bijeljini i javno obznanio ubistvo porodica Sarajlić i Sejmenović koje su, po Davidoviću, ubijene po naređenju Kriznog štaba "u cilju zastrašivanja muslimanskog življa" da bi napustili područje Bijeljine.

Krizni štabovi su, po riječima svjedoka, na početku rata formirali radne logore za Muslimane kako bi se "po uzoru na Amerikance iz Drugog svjetskog rata koji su zatvarali Japance" osigurali da ne budu uslužbi neprijatelja. "Kasnije su ti logori prerasli u nešto sasvim drugo", rekao je Davidović.

Komentarišući tvrdnje Ljubiše Mauzera da u Bijeljini vlada mir, iznesene u jednom intervjuu iz juna 1992. godine, svjedok je rekao da je to bila "laž". On je spomenuo i lokalnog novinara Peru Simića zvanog "Mali Gebels" koji se posebno isticao u "širenju neistina i dezinformacija" ilustrovanih pjesmama poput "Sprem’te se, sprem’te četnici" i "Ubićemo zaklaćemo ko sa nama neće". Navodni miran grad, po svjedoku, je značio da nesrbi "mirno i pokorno rade ono što se od njih traži".

Ono što se zaista događalo je, kaže svjedok, bilo masovno protjerivanje Muslimana. Spiskovi "nepoželjnih građana" bi bili predati Vojkanu Đurkoviću čije snage su, nakon povlačenja redovne policije, zalazile od kuće do kuće i tražile od ljudi da se spreme za deset minuta. Nakon toga su ih detaljno pregledali, uključujući i "ginekološke preglede starih nana", u potrazi za novcem, zlatom i drugim dragocjenostima, a potom bi ih kamionima prevozili do linije razgraničenja. "To se dešavalo svakodnevno od aprila i maja 1992. godine do kraja rata", kaže svjedok.

Tvrdnje da su se Muslimani dobrovoljno iseljavali Davidović je nazvao "običnom glupošću". "To je bilo spašavanje žive glave", rekao je on navodeći da su ljudi davali sve što su imali, uključujući i novac i imovinu, kako bi "otišli iz tog pakla". To se, po njemu, nije događalo samo u Bijeljini, Zvorniku i Brčkom nego u cijeloj Republici Srpskoj. Krizni štabovi su po istovjetnom receptu sprovodili u djelo to, kako je rekao, "uputstvo" SDS za iseljavanje nesrpskog stanovništva.

Svjedok je između ostalog naveo da je kolonu dobrovoljaca, vojske i policije pod Mauzerovom komandom, koja je početkom maja 1992. godine iz Bijeljine krenula u "oslobađanje" Brčkog, pratilo stotinjak kamiona u koje je kasnije tovareno sve što je bilo od neke vrijednosti. Opisao je i takozvani "radni logor" u Luci u kojem je jedne noći zatekao dvadesetak ljudi, uključujući i djecu. Nakon što ih je oslobodio rekao im je da bježe i "snađu se kako znaju i umiju".

Karadžić je na početku unakrsnog ispitivanja nastojao da diskredituje svjedoka ukazujući da su protiv njega u Bijeljini vođena četiri krivična postupka zbog "finansijskih malverzacija i prevara". Uprkos činjenici da je svjedok oslobođen optužbi u sva četiri postupka, Karadžić je insistirao na uvođenju tih prijava u dokaze, ukazujući da to "baca svjetlo na ponašanje svjedoka".

Unakrsno ispitivanje se nastavlja sutra.

Dijeljenje sadržaja