Asim Džambasović, bivši načelnik štaba 216. brdske brigade JNA, a kasnije i Prvog korpusa Armije BiH, na suđenju Radovanu Karadžiću svjedočio o "bratskom odnosu" između srpskih oficira bivše JNA i predstavnika SDS BiH. Karadžić u unakrsnom ispitivanju nastoji potkrijepiti tvrdnje da su srpske snage gađale "legitimne vojne mete" u Sarajevu, a da su "muslimanske snage" napadale srpska područja grada i terorisale svoje stanovništvo

U nastavku suđenja Radovanu Karadžiću optužba je ispitala generala Asima Džambasovića, bivšeg načelnika štaba Prvog korpusa Armije BiH. U dokaze je uvedena njegova pisana izjava, zasnovana na njegovim ranijim izjavama datim istražiteljima Tribunala. Džambasović je, inače, svjedočio i u predmetu "Kupreškić" kao ekspert tužilaštva za vojnu organizaciju.

Svjedokov iskaz se u glavnom ispitivanju odnosio isključivo na period uoči izbijanja rata kada je bio načelnik štaba 216. brdske brigade Četvrtog korpusa JNA, čija je zona odgovornosti obuhvatala Rogaticu, Sokolac, Han Pijesak, Vlasenicu i Olovo. Tom brigadom zapovijedao je Dragomir Milošević, kasnije zapovjednik Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS koji je zbog zločina koje su pripadnici tog korpusa počinili u Sarajevu osuđen na 29. godina zatvora.

Prema sažetku pisane izjave koji je pročitala tužiteljica Gustafson, Dragomir Milošević je početkom 1992. godine 216. brigadu izmjestio iz Lukavice na Pale, a dužnosti koje je u to vrijeme obavljao Džambasović kao njegov zamjenik prenio na druge oficire srpske nacionalnosti. Svjedok je uočio da je ta brigada dijelila oružje srpskom stanovništvu i dobrovoljcima. Jedan od srpskih dobrovoljaca Rajko Kušić je formirao svoju jedinicu i stavio je pod komandu 216. brigade JNA 4. marta 1992.

Svjedok je zbog svih tih događaja izrazio zabrinutost u razgovoru sa Miloševićem i tadašnjim komandantom Četvrte vojne oblasti Vojislavom Đurđevcem. Milošević mu je, međutim, 6. aprila 1992. godine saopštio da mu više ne može garantovati bezbjednost, nakon čega je svjedok napustio JNA i pristupio Teritorijalnoj odbrani (TO) u Sarajevu.

U kratkom glavnom ispitivanju svjedok je naveo da je nakon septembra 1991. godine odnos između srpskih oficira JNA i predstavnika Srpske demokratske stranke (SDS) bio "bratski" i da su Dragomira Miloševića često posjećivali čelnici SDS. Kao neistinite odbacio je navode iz izvještaja Rajka Kušića da su Srbi u Rogatici i Višegradu podvrgnuti " maltretiranju" i "teroru" od strane naoružanih formacija SDA.

U unakrsnom ispitivanju Karadžić je ukazivao da su se bosanski Hrvati i Muslimani, po instrukcijama HDZ i SDA, prestali odazivati pozivima na mobilizaciju u JNA. Svjedok kaže da su SDA i SDS imali isti stav prema prvoj mobilizaciji koju je JNA proglasila u vrijeme otcjepljenja Slovenije. Tek nakon sukoba u Hrvatskoj, u drugoj polovini 1991.,došlo je do razilaženja u odnosu na JNA. U to vrijeme, rekao je svjedok, i Milošević se prestao družiti s njim.

Karadžić je iskoristio prisustvo ovog svjedoka da na mapama Sarajeva označi zone odgovornosti i mjesta na kojima su se nalazile komande brigada i artiljerijski položaji Prvog korpusa Armije BiH u i oko grada. Optuženi na taj način nastoji dokazati da su srpske snage u Sarajevu gađale samo "legitimne vojne mete", a da su "muslimanske snage" držale gotovo sva uzvišenja u gradu i oko njega sa kojih su otvarali vatru ne samo po srpskim dijelovima grada nego i na svoje stanovništvo. Dosadašnji svjedoci iz UN su odbacili tu tezu ukazujući da je garantiranje VRS Sarajeva bilo nasumično, a jedan od njih (Dejvid Harland/David Harland) je takve tvrdnje optužnog nazvao "inverzijom stvarnosti".

Dijeljenje sadržaja