Optuženi Radovan Karadžić i svjedok optužbe Neđeljko Prstojević tvrde da nije bilo masovnog iseljavanja Muslimana sa Ilidže i da su informacije o protjerivanju zapravo bile "glasine i olajavanja". Dvomjesečna pauza u suđenju kako bi Karadžić proučio materijale koji su mu objelodanjeni sa zakašnjenjem

Bivši predsjednik Kriznog štaba Srpske opštine Ilidža Neđeljko Prstojević je u izjavi haškim istražiteljima 2003. godine tvrdio da su ga sa te funkcije "Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik mogli ukloniti kad god su to htjeli". To je ponovio i na suđenju bivšem predsjedniku Skupštine Republike Srpske Momčilu Krajišniku 2005. godine rekavši da je"kristalno jasno" da ga je Karadžić, ukoliko je to želio, mogao lako smijeniti.

Međutim, u glavnom ispitivanju na suđenju Radovanu Karadžiću Prstojević je povukao tu tvrdnju. Ukazao je da "tako nešto nije mogao reći" pošto, kako je objasnio, ni Karadžić ni Krajišnik "nisu utjecali na njegov izbor za predsjednika opštine, pa ga prema tome nisu mogli ni razriješiti te dužnosti".

Prstojević je time nastojao da potkrijepi Karadžićevu tezu da "stranački funkcioneri nisu bila nikakva vlast, već samo servis odabranim ljudima", to jest poslanicima. "To je u potpunosti tačno" – potvrdio je Prstojević i dodao da su stranački funkcioneri poput Karadžića bili "samo sluge svoga naroda".

Uz Prstojevićevu pomoć Karadžić je nastojao dokazati da je su Srbi rat dočekali nespremni i da je do formiranja Vojske Republike Srpske u maju 1992. godine "odbrana srpskih prostora" počivala na opštinskim vlastima i teritorijalnoj odbrani, te da nije bilo protjerivanja muslimanskog stanovništva. Po Karadžiću, radilo se o "privremenom premještanju stanovništva" sa obje strane linije fronta koje je imalo za cilj "spašavanje života" i koje je bilo regulisano sa "najmanje četiri međunarodna sporazuma".

Prstojević je potvrdio sve što je Karadžić tvrdio rekavši, između ostalog, da nije bilo "organizovanog iseljavanja" Muslimana sa Ilidže, kao i da su za pojedinačne incidente bile odgovorne srpske izbjeglice koje su se u prvim mjesecima rata doselile na Ilidžu. On je iskoristio spominjanje međunarodnih sporazuma da naglasi kako je njemu "od međunarodnih konvencija bilo jedino poznato da je dozvoljeno iseljavanje civilnog stanovništva iz zone borbenih dejstava".

Karadžić je, pored ostalih, ukazao na presretnuti razgovor koji je Prstojević vodio sa bivšim ministrom pravde Republike Srpske Momčilom Mandićem 2. juna 1992. godine. U tom razgovoru Mandić kaže da je do vlade došla informacija da Prstojević postavlja ultimatume "Turcima" da odu, i da "iseljava pojedina naselja", što je "vrlo loše odjeknulo u narodu", a Prstojević mu na to odgovora da to on "javno" nije ni rekao ni napisao.

Karadžićevu sugestiju da to pokazuje kako je kolalo mnogo "glasina i olajavanja" o događajima koji se zapravo "nikada nisu dogodili", Prstojević je očekivano potvrdio. Po njemu, "analitički pristup" njegovom presretnutom razgovoru sa Mandićem pokazuje da se iseljavanje nikada nije ni dogodilo i da je on to u spomenutom razgovoru i objasnio. On je također potvrdio da je "uvođenje pravne države" bio mučan proces koji je dugo trajao.

Pošto je svjedok u unakrsnom ispitivanju tvrdio i to da osim pripadnika JNA, MUP i Teritorijalne odbrane na Ilidži nije bilo drugih formacija, tužilac Alan Tiger/Tieger je u dodatnom ispitivanju uz pomoć dokumenata i presretnutih razgovoru ukazivao na boravak "Arkanovih tigrova", Bokanove grupe i "šešeljevaca" pod komandom Branislava Gavrilovića Brneta na sarajevskom ratištu. Tužilac je, takođe, u dokaze uveo više dijelova Prstojevićevog iskaza na suđenju Krajišniku, kojih je nevoljni svjedok optužbe pokušavao da se odrekne.

Nakon iskaza Neđeljka Prstojevića na suđenju Radovanu Karadžiću počinje dvomjesečna pauza kako bi optuženi mogao da prouči dokumente koje mu je tužilaštvo objelodanilo sa zakašnjenjem. Suđenje se nastavlja 23. maja ove godine.

Dijeljenje sadržaja